Memišević: Muslimani u BiH su pretrpjeli genocid prije nego je izraz islamofobija ušao u upotrebu
Islamofobija je u porastu već neko vrijeme, dostignuvši svoj vrhunac u vrijeme bliskoistočne krize. Kako to utječe na muslimane, i s kakvim sve opasnostima oni mogu biti suočeni?
U vremenu društvenih kriza poput ratova, pošasti, ekonomskih kriza poseže se za predrasudama, stvarenjem historijskih neprijatelja i žrtvenim jarcima, što su, nažalost, gotovo isključivo manjine na određenom području.
Islamofobija, kao predrasuda, strah i iracionalna mržnja prema islamu i muslimanima rezultira u diskriminaciji, netrpeljivosti, marginalizaciji i isključivanju muslimana iz društvenog, političkog i građanskog života, a u krajnjoj mjeri i zločinima iz mržnje.
Anne Norton, profesorica političkih studija i komparativne književnosti na Univerzitetu u Pensilvaniji, u svom djelu 'O muslimanskom pitanju' (On the Muslim Question) smatra da je nekadašnje 'jevrejsko pitanje' u savremenom kontekstu zamijenilo 'muslimansko pitanje'.
Ona ističe da se na istim mjestima na kojima se nekada pozivalo na protjerivanje Jevreja danas čuju zahtjevi za zaustavljanje i spriječavanje muslimanske imigracije, koja će dovesti do 'islamizacije' Evrope.
Koliko opasna islamofobična namjera može biti, koja se iz retorike često proširi na konkretna djela uznemiravanja i zastrašivanja?
Američki autor, Khaled A. Beydoun, govori o tri vrste islamofobije: privatnoj, strukturalnoj i dijalektičkoj. Privatna islamofobija podrazumijeva strah, sumnjičenje i nasilje usmjereno na muslimane. Međutim, iako ovu vrstu islamofobije uglavnom vrše privatna lica, oni su ohrabreni retorikom, politikom i programima vlade, kao što su mjere 'rata protiv terorizma' – što spada u strukturalnu islamofobiju.
Strukturalna islamofobija predstavlja strah od muslimana i sumnjičenje muslimana koje vrše državni organi, što se manifestira kroz ozakonjenje i provođenje određenih političkih mjera. Ove mjere zasnivaju se na pretpostavci da muslimani predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Dijalektička islamofobija je proces kojim državne mjere kontrole legitimiraju vladajuće predrasude, što se naročito intenzivira poslije terorističkih napada. Ovaj vid islamofobije praćen je određenim načinom prikazivanja u masovnim medijima, političkom retorikom i porukama, te, što je ključno, vladinim programiranjem i politikom, koje ohrabruju poglede na islam sa podozrenjem i na muslimane kao moguću prijetnju, a u gorem slučaju i teroriste među nama.
U kojoj fazi razvoja je islamofobična retorika bosanskohercegovačkih političara, je li u porastu?
Dok je izraz islamofobija ušao je u širu upotrebu 1997. godine, do tada su muslimani u Bosni i Hercegovini pretrpjeli posljednji val progona, masovnog ubijanja, etničkog čišćenja i genocida. Za opravdavanje tog nasilja posezano je za biološkim, kulturološkim, ali i rasističkim 'argumentima'.
Već od 1980-ih, u srpskoj literaturi islam se nastoji predstaviti kao totalitaran, suštinski nasilan i kulturološki stran sistem na evropskom tlu od kojeg treba 'zaštititi' Evropu.
Islamofobični diskurs nikad nije prestao u Bosni i Hercegovini. Nasuprot, još uvijek se u retorici najviših državnih dužnosnika koriste isti narativi kao i 1980-ih i 1990-h. Bošnjaci se označavaju 'Turcima', 'poturicama' i podaničkim narodom.
Najjasniji izraz islamofobične retorike vidi se službenom poricanju genocida i ratnih zločina i slavljenju ratnih zločinaca, što ima za posljedicu porast islamofobičnih napada i zločina iz mržnje. Mete tih napada su u najvećoj mjeri islamski vjerski objekti i službenici, te posebno povratnici, na koje je broj napada u posljednje dvije godine u vidnom porastu.
Kakve sve vrste strategije se mogu razviti za borbu protiv islamofobije? Šta se pokazalo kao najdjelotvornije?
Neophodno je razviti sveobuhvatni pristup borbe protiv islamofobije, koji će uzet u obzir i izraze islamofobije (govor mržnje, zločini iz mržnje, diskriminacija), kao i njihove ideološke i političke korijene, kako bi se pitanje odgovornosti podiglo na politički nivo.
Zatim, potrebno je potrebno de-islamizirati probleme i pristupiti im detaljnim utvrđivanjem činjenica i porijekla problema. Naime, uobičajeni problemi u društvu se nerijetko islamiziraju, odnosno pripisuju muslimanima kao njihov problem. Sigurnost se predstavlja kao islamski ili muslimanski problem, jer su često počinitelji terorističkih napada grupe ili pojedinci koji se identificiraju kao muslimani.
Nejednakost se predstavlja muslimanskim problemom. Međutim, teororizam i nejednakost savremeni su i globalni izazovi koji nisu ograničeni na bilo koju etničku, kulturnu i religijsku grupu.
Na individualnom i lokalnom nivou, za borbu protiv islamofobije ključno je obrazovanje i kvalificiranje u različitim disciplinama.
Naprimjer, povećanim učešćem muslimana u medijima doprinijelo bi se realističnijem i više nijansiranom predstavljanju muslimana.
Budući da islamofobija rezultira iz niza složenih međupovezanih faktora, moraju se otkloniti faktori koji je uslovljavaju i daju plodno tlo za razvoj.
Koja država je u ovom trenutku ona u kojoj je zabilježen najveći porast islamofobije?
Sudeći prema dostupnim statistikama - Sjedinjene Američke Države.
Islamofobija i antisemitizam su u oštrom, naglom porastu u SAD poslije rata Izraela i Hamasa. Prema novom izvještaju Vijeća američko-islamskih odnosa muslamske organizacije civilnog društva i organizacije za zagovaranje su primile 1283 zahtjeva za pomoć i prijava iskustava diskriminacije između 7. oktobra i 4. novembra, što je 216 posto više u odnosu na isti period prošle godine.
Marion Lalisse, koordinatorica Evropske komisije za borbu mržnje prema muslimanima, navela je da je evidentiran porast islamofobije i antisemitizma u Evropi nakon 7. oktobra, koji se kreće od mikroagresije do jasnih prijetnji. Ona je istakla da mržnja prema muslimanima ima veze sa negativnim stereotipima koji muslimane smatraju monolitnom skupinom koja je uključena u nasilje, dodajući da su takve predrasude raširene u zemljama Evropske Unije.
Šta govore posljednji događaji na globalnom nivou o direktnom pozivanju na mržnju prema muslimanima, što naprimjer radi Geert Wilders, koji je odnio ubjedljivu pobjedu na općim izborima u Nizozemskoj?
Do sada se smatralo da je najveća opasnost Geerta Wildersa u tome što je normalizirao islamofobiju. Mnogo toga što je samo deceniju ranije smatrano protivzakonskim, često sudski procesuiranim i kažnjavanim, sada se može javno iznositi. Wilders neometano koristi zapaljivu retoriku.
Naprimjer, on navodi da je problem s islamom što je to navodno monolitna ekstremistička ideologija, filozofski suprotstavljena prosvjetiteljskim osnovama zapadnog društva, nekompatibilna sa evropskim 'načinom života' i iznad svega usmjerena na agresivno postizanje globalne dominacije.
On govori o apokaliptičnoj budućnosti, koju naziva islamizacijom Evrope, kao velikoj opasnosti koja se nazire i koja je u svojim finalnim fazama. U ljeto 2015. godine, povezao se sa drugim desničarkim strankama i formirali su političku grupu u Evropskom parlamentu (Evropa nacija i sloboda – Europe of Nations and Freedoms). Njihova zajednička politička platforma je borba protiv globalizacije, masovne imigracije u Evropu, i predvidivo protiv 'islamizacije' kontinenta što se smatra egzistencijalnom i kulturološkom prijetnjom, pitanjem sigurnosti i odbrane 'zapadnih vrijednosti'.
Činjenica da je Wilders odnio ubjedljivu pobjedu na izborima ove godine najbolje svjedoči koliko je islamofobija ukorijenjena u savremenom (evropskom) društvu.
