Najveće mete nuklearnih napada su gradovi SAD-a koji nisu spremni za ovakvu katastrofu
Nuklearni napad u velikom gradskom području jedan je od 15 scenarija katastrofe za koje američka Federalna agencija za upravljanje u hitnim slučajevima (FEMA) ima strategiju za vanredne situacije. Plan agencije uključuje raspoređenje prvih osoba, pružanje trenutnih skloništa evakuisanim osobama te dekontaminaciju žrtava koje su bile izloženi zračenju.
FEMA za građane ima nekoliko jednostavnih savjeta - uđite unutra, ostanite unutra i budite pažljivi.
Međutim, prema Irwinu Redleneru, stručnjaku za javno zdravlje sa Univerziteta Columbia, koji se specijalizirao u oblasti priprema za katastrofe, ove savezne smjernice nisu dovoljne da pripreme bilo koji grad za nuklearni napad.
"U Americi ne postoji nijedan propis koji bi se imalo približio adekvatnom planu za postupanje uslijed nuklearne detonacije", kaže Redlener.
On misli na šest urbanih regija za koje kaže da bi mogle biti mete nuklearnih napada - New York, Chicago, Houston, Los Angeles, San Francisco i Washington DC. Ovi gradovi nisu samo neki od najvećih i najnaseljenijih u zemlji, već su dom važne infrastrukture, energetskih postrojenja, finansijskih čvorišta, vladinih postrojenja i bežičnih prijenosnih sistema koji su od vitalnog značaja za američku sigurnost.
Nepoznate posljedice
Svaki od ovih gradova ima internetsku stranicu za upravljanje kriznim situacijama koja informiše građane o tome šta trebaju učiniti, ali većina tih lokacija, osim LA-a i New Yorka, ne spominje direktno nuklearni napad. Redlener kaže da to stanovnicima otežava shvatanje kako se zaštititi ako bi nuklearna bomba pogodila neki od tih gradova.
"Ne bi to bio kraj života. To bi bila strašna i katastrofalna nesreća s mnogim nepoznatim posljedicama", kaže Redlener.
Nuklearne bombe mogu stvoriti oblake prašine i radioaktivnih čestica poput pijeska koje se raspršuju u atmosferu. Izloženost ovim česticama rezultira trovanjem radijacijom, što može oštetiti čelije tijela.
Štetnim česticama potrebno je otprilike 15 minuta da dostignu do tla nakon eksplozije, tako da bi ljudi u tom periodu mogli spasiti svoj i nečiji život traženjem utočišta unutar čelične ili betonske zgrade bez prozora.
"Vrlo malo informacija može spasiti puno života", kazala je za Business Insider zdravstvena fizičarka Brooke Buddemeier.
Najvažniji scenarij za koji se građani trebaju pripremiti, smatra Redlener, nije sveobuhvatni nuklearni rat, već pojedinačna nuklearna eksplozija poput lansiranja raketa iz Sjeverne Koreje. Trenutno su, rekao je, sjevernokorejske rakete sposobne doprijeti do Aljaske ili Havaja, ali bi uskoro mogle stići i do gradova duž Zapadne obale.
Drugi izvor napada mogao bi biti nuklearni uređaj koji je izgradila, kupila ili ukrala teroristička organizacija. Svih šest gradova koje je Redlener identificirao smatraju se mjestima gdje bi teroristički napad donio najviše razaranja.
"Ne postoji siguran grad. U New Yorku bi detonacija bombe poput one u Hiroshimi, ili čak nešto manja, mogla ubiti između 50.000 do 100.000 ljudi, ovisno gdje bi udarila, dok bi bile hiljade ranjenih", kaže Redlener.
U tim okolnostima, New York ne bi imao dovoljno bolničkih kreveta da smjesti ranjene. Trenutno država New York ima 40.000 bolničkih kreveta koji su gotovo uvijek svi zauzeti.
Veliki gradovi nemaju skloništa
U jeku hladnog rata, 1961. godine, SAD su pokrenule Program zaštite skloništa koji je odredio sigurna mjesta za skrivanje nakon nuklearnog napada u gradovima širom zemlje. Većina skloništa bila su na gornjim spratovima visokih zgrada, tako da je trebalo zaštititi ljude samo od zračenja, a ne od eksplozije.
Gradovi su bili odgovorni za skladištenje tih skloništa hranom, sanitarijama i sanitetskim potrepštinama koje je plaćala savezna vlada. Do trenutka kada su sredstva prestala da se izdajaju u 1970-ima, New York je odredio 18.000 skloništa u kojima bi se moglo zaštititi do 11 miliona ljudi.
Službenici New Yorka 2017. počeli su uklanjati žute znakove koji su nekada obilježavali ova skloništa kako bi izbjegli zabludu da su i dalje sprema i opremljena.
Redlener kaže da postoji razlog zašto skloništa više ne postoje. Većim gradovima poput New Yorka i San Francisca potrebno je više prostora za stanovanje, što otežava gradskim zvaničnicima da se pravdaju prilikom rezervisanja nekog prostora za hranu i sanitetske potrepštine.
"Možete li zamisliti da javni službenik danas drži netaknute zgrade za skloništa koja propadaju kada je tržište nekretnina toliko razvijeno", ističe Redlener.
Ipak, stručnjak za javno zdravlje smatra da edukacija javnosti o opasnostima nuklearnog napada i ponašanjima prilikom eksplozije ne treba biti strašna.
On ističe da da svaki veliki grad sbei mora priznati da ipak postoji prijetnja od nuklearnog napada, iako je udaljena.
"Ovo je dio naše stvarnosti 21. stoljeća. Izvinio sam se svojoj djeci i unucima što smo ostavili svijet u tako jezivom neredu, ali šta je tu je sada", zaključio je Redlener.
