Najveći izraelski list: Netanyahu želi biti Churchill, ali će završiti kao Slobodan Milošević

"Milošević je u početku držao distancu od srpskih ekstremista, čak je javno osudio njihove akcije. Godine 1995. rekao je britanskom ambasadoru Siru Ivoru Robertsu: 'To nema nikakve veze sa mnom. Rekao sam tim luđacima da ovakav ludi način ponašanja nanosi sramotu srpskom narodu.' Slično tome, Netanyahu je obećao nikada se ne povezivati s desničarskim provokatorom Itamarom Ben-Gvirom ili tvrdolinijskim naseljenicima, odbacujući i osuđujući njihove ekstremističke stavove", kaže Haaretz uz komentar da su ove najave uskoro postale prošlost, kada su se oba lidera povezala s najekstremnijim dijelovima političke scene u svojoj zemlji.

"Bilo da Netanyahuov nacionalizam, poput Miloševićevog, dolazi iz iskrene uvjerenosti ili iz podlosti oportunizma, njegova stvarna prezir prema Palestincima i Arapima je očigledna. Kao i Milošević, on sebe vidi kao vođu na čelu rata protiv islama, pozicionirajući sebe kao branitelja 'Zapada'. Kao Netanyahu, Milošević je opravdavao svoje postupke braneći Europu od muslimanskih 'hordi'", stoji u tekstu.

Uz pomoć medija, porazi postaju pobjede

Haaretz ističe i da su oba lidera posebno poznata po svom okretanju poraza u pobjede.

"Tako kao što je Milošević gubitak Kosova pretvorio u pobjedu protiv Zapada - ističući da je Kosovo tehnički ostalo dio Jugoslavije 1999. godine dok je de facto izgubio kontrolu - Netanyahu je upotrijebio sličnu taktiku. Naglasio je akcije poput ubojstava Sinwara i Nasrallaha, bombardiranja u Iranu i druge vojne akcije kako bi prebrisao katastrofu 7. oktobra i kasnijegodinu dana bombardiranja i raseljavanja u Gazi", kažu iz najvećeg izraelskog lista.

Haaretz također vuče paralelu između odnosa prema medijima i kritičnim dijelovima društva, te načinu na kojeg veći dio medija u Izraelu i tadašnjoj Jugoslaviji stoji iza lidera.

"Tokom Miloševićevog režima, srpska javnost hranila se stalnim narativima o vojnim uspjesima i navodnoj prijetnji koju predstavljaju muslimani. Svaka kritika rata ili priznanje zločina bila je potisnuta strogim zakonima, proglašena neprijateljskom, demoralizirajućom ili izdajničkom. Malo medija koji su se usudili kritizirati njega bili su zatvoreni, a urednici ciljani. Netanyahuov pritisak na transformaciju izraelskih medija, zajedno s napadima na novinare i kritične medije, odražava uvjerenje – poput Miloševićevog – da je kontrola narativa ključna za očuvanje moći, čak i ako to znači uništavanje slobodne štampe kako bi se utišali suprotstavljeni glasovi i vjerodostojna kritika", dalje piše u ovom tekstu.

Korupcija i nepotizam

Ističe se i poveznica dva lidera u kontekstu nepotizma i korupcije. Tako se porede uloge Sare Netanyahu, supruge premijera Izraela, s Mirom Marković, Miloševićevom suprugom, kao i njihovih sinova, Yaira i Marka.

"Marko je živio luksuznim načinom života, izbjegavao vojnu službu i otvorio Bambiland, srpski zabavni park tokom NATO bombardiranja, gdje bi paradirao u uniformi. Teško je ne povući paralele s Yairom Netanyahoom koji se zabavlja u Miamiju, potičući protiv vojske, te povezujući se s desničarskim američkim grupama, umjesto da živi u Izraelu", piše u ovoj kolumni Haaretza.

U tekstu je također upoređena i reakcija na međunarodni nalog za hapšenje, koja je skoro pa identična.

"Nakon što je ICC izdao nalog za hapšenje protiv njega, Milošević je izjavio: 'Ne priznajem tribunal. To je politički mehanizam dizajniran za uništavanje srpskog naroda.' Slično, Netanyahu je spojio svoj osobni identitet s identitetom Izraela, prikazujući kritiku svojih postupaka kao napad na samu naciju, te židovski narod. 'Antisemitska odluka Međunarodnog suda u Haagu nije ništa drugo do moderno suđenje Dreyfusu,' rekao je premijer u video obraćanju", stoji u ovoj kolumni.

U daljem poređenju situacija u tadašnjoj Jugoslaviji, odnosno Srbiji, i Izraelu, Haaretz piše da je korupcija bila ta koja je "otvorila oči" društvu kako bi shvatili šta je bila stvarna cijena Miloševićevog režima.

"Bila je to korupcija, tačnije otkriće da je Milošević prevario državnu blagajnu za 300 miliona dolara, što je postalo ključna tačka za njegovu hapšenje. Paralele se mogu povući sa suđenjem Netanyahua za kriminal, gdje optužbe za podmićivanje, prevaru i kršenje povjerenja također bacaju sjenu na njegovo liderstvo. Oba slučaja ilustriraju opasan susret između težnje za političkim preživljavanjem i spremnosti da se ugrozi stanovništvo zemlje i razore njene institucije u očajničkom pokušaju da se zadrži vlast", kažu dalje iz Haaretza.

Međunarodna potjernica kao znak uzbune za društvo

Ističe se da su "Srbi bili šokirani" kada je Milošević konačno uhapšen, vjerujući da je "korupcija dovela do njegovog pada, a ne ratni zločini koje je organizovao." Upozoravaju da je to "opasan narativ" koji se danas može vidjeti u Izraelu.

"Pod Netanyahuovim liderstvom, izraelski političari su prikazali patnje u Gazi kao neophodnu cijenu za nacionalnu sigurnost, prikazujući blokadu, vojne napade i humanitarne krize kao neizbježne. Kritike se često odbacuju kao antiizraelske, demoralizirajuće ili vođene skrivenim političkim agendama. Slično kao u Srbiji, ova naracija štiti javnost od suočavanja s kulturom poricanja i ravnodušnosti koju ne širi samo vlada, već i glavni političari", piše u ovom tekstu.

Na kraju, u tekstu se govori kako međunarodni nalog za hapšenje Netanyahua, kao što je to bio slučaj i sa Miloševićem, treba biti znak za akciju u društvu jedne države, a u ovom slučaju Izraela.

"Neki tvrde da su nalozi za hapšenje Haškog suda besmisleni jer ih nije moguće sprovesti, ali ideja da bi Netanyahu mogao biti uhapšen u Londonu promašuje suštinsku poentu. Ovdje se uvijek radilo o izraelskom društvu. Kao u Srbiji i drugdje, na ljudima je da ga otjeraju sa vlasti, a ne međunarodnim sudovima. Srbi su to uradili glasanjem da ga izbace. ICC bi trebao pružiti moralni i politički zamah za to da se to dogodi i u Izraelu. Nalog za hapšenje je podsjetnik da podržavanje Izraela ne znači podržavanje Netanyahua; zapravo, to zahtijeva suprotstavljanje njemu", stoji na kraju ove kolumne u Haaretzu.