"Ne" iz Jerevana i muk iz Kremlja: Nikol Pašinjan i nova rukavica bačena u lice Vladimiru Putinu

Međutim, dok žestoke borbe u Ukrajini traju, Putin se i dalje suočava sa problemima i u drugim dijelovima "ruskog dvorišta", kako sa onim liderima koji su mu bili vjerni, tako i sa onima s kojima je imao koliko-toliko regularan odnos, u granicama pristojnog ponašanja.

Nakon što su ruske trupe pokrenule vojne aktivnosti na teritoriji Ukrajine, posve je bila očekivana odluka brojnih zapadnih lidera da naprave potpunu distancu od Vladimira Putina.

Ruski predsjednik je i ranije bio osoba za koju se moglo reći kako nema mnogo prijatelja na zapadnom dijelu kontinenta, ali je ako ništa drugo tokom dijaloga, u očima drugih zvaničnika, bio itekako cijenjen sagovornik.

Prvim pucnjevima u Ukrajini, to se promijenilo, a Putin je vrlo brzo shvatio kako će se u narednom periodu morati mnogo više posvetiti njegovanju odnosa sa Istokom. Ne samo zato što hoće, već i zato što mora.

Ipak, i na istoku, situacija je daleko od bajne. Protekle godine, ruski lider je prisustvovao nizu sastanaka gdje su se na istom mjestu okupljali lideri azijskih zemalja, a iz brojnih aktivnosti bilo je jasno vidljivo kako, pored kurtoaznog dočeka, veliki broj njih u ovim trenucima ne želi održavati toliko bliske kontakte s predsjednikom Rusije.

To je naročito postalo očigledno na sastanku u Uzbekistanu, tačnije Samarkandu gdje je Vladimir Putin imao znatno "siromašniji" doček na aerodromu u odnosu na kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Osim toga, tokom održavanja bilateralnih sastanaka, Vladimir Putin, nekada osoba koja je izazivala strahopoštovanje i diktirala pravila susreta, nemali broj puta je bio taj koji je čekao sagovornike po nekoliko minuta. Iako to samo po sebi ne predstavlja veliki problem, u diplomatskom svijetu često može biti znak nepoštovanja prema sagovorniku.

Buntovnik sa Kavkaza

Ipak, sva dešavanja i susreti s liderima centralnoazijskih zemalja i diplomatski incidenti koji su pratili sastanke zauzeli su mnogo manje pažnje u odnosu na trenutne relacije i odnos koji Putin njeguje sa premijerom Armenije Nikolom Pašinjanom.

Nakon što je stigao na vlast 2018. godine revolucijom koja se dogodila u Armeniji, Pašinjan nije bio jedan od onih političara koji je od prvog dana dolaska na vlast postao miljenik Kremlja.

Stigao je na vlast svrgavanjem starog sistema i političkog rukovodstva koje se na vlasti održavalo još od sovjetskog perioda, a za Ruse, kao što se može vidjeti i na primjeru Ukrajine, takav način dolaska na vlast ne predstavlja korak koji će doprinijeti stvaranju većeg povjerenja između dvije strane.

Naprotiv, Pašinjan je od početka važio kao politička ličnost koja tek treba da stekne povjerenje Vladimira Putina, ali koji je istovremeno i ranije kao zastupnik opozicije pokazivao nezadovoljstvo odnosom koji Ruska Federacija ima prema Armeniji te je tražio od tadašnjeg rukovodstva da zauzme znatno hrabriji stav u odnosima s Moskvom.

Međutim, historija se poigrala tako da je Armenija, htjela to ili ne, ostala pod sferom ruskog utjecaja pa se u skladu s tim i tada novi premijer Pašinjan morao prema Rusiji odnositi sa određenom dozom poštovanja i otvorenosti za dijalog i saradnju.

Iako je od dolaska na vlast Pašinjan imao niz političkih sukoba s ruskim rukovodstvom, što se prije svega odnosilo na isporuku oružja Azerbejdžanu te probleme unutar Organizacije ugovora kolektivne bezbjednosti (ODKB), lideri su u međuvremenu uspjeli izgraditi koliko-toliko stabilan odnos koji je prije svega bio vezan za vojnu saradnju i područje Nagorno-Karabaha, ali i ekonomska pitanja.

"Veoma mi je drago što imamo priliku da sistemski razvijamo naše odnose u svim oblastima. Očigledno je da su to dobri pokazatelji ne samo za Armeniju već i za Euroazijsku ekonomsku uniju. Želim napomenuti da bilježimo i rast turista iz Rusije. Ruski se može čuti svuda u Armeniji i to je jako lijepo", pohvalno je 2019. godine Pašinjan govorio o odnosima Rusije i Armenije.

Period kada se može govoriti o prvom znaku pucanja ionako krhkog odnosa, tiče se eskalacija sukoba u Nagorno-Karabahu 2020. godine kada su azerbejdžanske trupe napravile značajne vojne uspjehe na teritorijama koje izazivaju višedecenijski spor između dvije države.

Mirovnim sporazumom dogovoreno je, između ostalog, raspoređivanje ruskih mirovnih trupa na spornim područjima. Dogovor koji je donio mir, za Pašinjana je predstavljao dokument iz noćne more. U glavnom gradu Jerevanu organizovane su demonstracije, Pašinjan je ocijenjen kao izdajnik i ruski sluga što je premijeru države vjerovatno i najteže palo s obzirom na ranije razmirice koje je imao sa ruskim rukovodstvom.

Ipak, Pašinjan je progutao i ovu knedlu te je nastavio održavati kontakte s Rusijom. Država i dalje značajno ekonomski ovisi o Moskvi te je iluzorno bilo očekivati, ma koliko su mu u tim trenucima teško pale određene odluke, da se Pašinjan može jače usprotiviti Putinu.

Najvažniji čin vjerovatno je predstavljalo potpisivanje sporazuma 11. januara 2021. godine kada su Pašinjan, Aliyev i Putin potpisali sporazum o saradnji Azerbejdžana, Armenije i Rusije. Premijer Armenije te predsjednik Azerbejdžana na ovaj sastanak su došli u potpuno drugačijem raspoloženju, a Pašinjan je bio vidno nezadovoljan činjenicom da nedugo nakon mirovnog sporazuma za istim stolom mora sjediti sa otvorenim neprijateljem.

Novi napad i potpuno odbijanje poslušnosti

Početkom 2022. godine, Rusija je svoju pažnju sa prostora Kavkaza značajno premjestila na istok Evrope, tačnije Ukrajinu gdje je započela invaziju. Posao od "tri dana", koliko su Rusi smatrali da je dovoljno za zauzimanje Kijeva, vrlo brzo se pretvorio u mrcvarenje, a to je od Rusije zahtijevalo i povlačenje određenog broja vojnika iz Sirije, ali i Nagorno-Karabaha.

Po definiciji domino efekta, situacija u Ukrajini narušila je stabilnost i drugih područja pod ruskim utjecajem, što je bio slučaj i sa Nagorno-Karabahom gdje je uslijedio novi sukob između trupa Armenije i Azerbejdžana koji se prelio i na teritorij same Armenije.

Baš tada, premijer Pašinjan, ali i drugi armenski zvaničnici, zatražili su pomoć ODKB-a, organizacije koja poput NATO-a funkcioniše na principu kolektivne zaštite te su pozvali trupe da reaguju i zaštite saveznika koji je napadnut.

Međutim, umjesto pomoći, Armenci su naišli na muk, što je bio još jedan znak da Pašinjan dodatno zaoštri retoriku prema Rusiji, ali i Vladimiru Putinu. Da je Pašinjan izuzetno nezadovoljan procesima pokazao je i doček zvaničnika na samitu ODKB-a koji se u novembru prošle godine održao u Jerevanu, kada mu je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko dobacio da je "suviše tmuran".

Potpuno opravdano, Pašinjan je bio tmuran kako na ostale članice ODKB-a, tako i na "zaštitnika" u vidu Ruske Federacije i Vladimira Putina koji je, opterećen Ukrajinom, postao potpuno nezainteresovan za dešavanja u drugim dijelovima realne ruske sfere utjecaja.

Ništa bolja situacija nije bila ni na samom samitu gdje je Pašinjan otvoreno pred Vladimirom Putinom naveo sve probleme ODKB-a te ih podsjetio na nedavnu "izdaju".

"Nedostatak jasne političke procjene situacije i nedonošenje odluke o djelovanju ODKB-a može značiti samo odbijanje organizacije da sprovede obaveze iz savezništva. Osim toga, Azerbejdžan ga tumači i kao zeleno svjetlo za nastavak dalje agresije na Armeniju. To je u suprotnosti ne samo sa slovom, već i sa duhom osnovnih dokumenata ODKB-a. Drage kolege, u ovom trenutku smatram da nacrt Deklaracije ODKB-a i zajedničkim mjerama za pružanje pomoći Armeniji nije u dovoljnoj mjeri završen i uz dužno poštovanje nisam spreman da potpišem ove dokumente", poručio je Pašinjan.

"Mislim da je došlo do nesporazuma. Mi smo obavijestili zajednički štab ODKB-a da bi izvođenje vježbi u Armeniji u trenutnoj situaciji bilo neprikladno", rekao je Pašinjan.

Niz događaja u posljednjih nekoliko mjeseci na relaciji Jerevan - Moskva, jasan je pokazatelj kako Pašinjan namjerava kontakte sa Rusijom i Vladimirom Putinom svesti na minimum. Jedan od razloga svakako je i aktuelna situacija u Ukrajini. Međutim, armenskog premijera svakako mnogo više bole političke geste Kremlja koje su prethodile svemu, a koje direktno utječu i na zemlju na čijem se čelu nalazi.

U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države, ali i Evropska unija iskoristile su tromost i probleme Rusije te su u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivirali saradnju sa Armenijom kroz brojne ekonomske, ali i političke inicijative. Uz pomoć Washingtona, isposredovan je posljednji sporazum o prekidu vatre između Armenije i Azerbejdžana, a Pašinjan je također bio gost i brojnim visokim američkim delegacijama koje su potvrdile svoju želju da pomognu Armeniji u reformama i demokratizaciji društva.

Da li su namjere Amerikanaca u Armeniji iskrene? Teško se to može reći, ali u svakom slučaju svaki utjecaj na dešavanja u ruskom dvorištu, naročito u situaciji kada je Rusija ranjivija nego ranije, za Washington može biti dodatni poen u geopolitičkim borbama na najvišem nivou.

Iako Nikola Pašinjan od početka svoje vladavine u Armeniji nije bio miljenik Kremlja, prije svega zbog načina dolaska na vlast, status države koja se nalazi unutar "ruskog dvorišta" bio je dovoljan sam po sebi da armenski premijer nastavi održavati stabilne i dobre odnose sa Moskvom.

Kao i mnogo puta u prošlosti, Rusija je ovaj odnos od samog početka definirala onako kako samo to njoj odgovara. U toj definiciji, Armenija je trebala predstavljati državu koja će biti pasivni posmatrač i vjerni sluga Kremlja.

U okolnostima kada vlada mir, takav odnos nije teško održavati. Ipak, kontekst Armenije i područja Kavkaza daleko je od mirnog i baš zbog toga Pašinjan je očekivao drugačiji pristup "najstarijeg u društvu".

Umjesto toga, naišao je na "zid šutnje" i šamar realnosti koji je Pašinjana natjerao da uradi ono što je vjerovatno trebao učiniti i ranije - pokazati zube i na taj način poslati jasnu poruku kako Armenija ne želi više imati ulogu pasivnog posmatrača i pokornog sluge.

Rukavica u lice Vladimiru Putinu je bačena, ali lider Ruske Federacije, bar u ovim okolnostima i problemima, teško da se ovom problemu može posvetiti na adekvatan način. Za Pašinjana, ali i samu Armeniju koja pokušava pronaći novi put, možda to i nije tako loše, bar u okolnostima kakve trenutno okružuju istok Evrope, ali i uvijek nestabilno područje Kavkaza.