Pohod na Moskvu i nezapamćena sramota: Kako su Wagnerovci ponizili Vladimira Putina

Iako se ruski predsjednik Vladimir Putin odmah po dobijanju informacija o dešavanjima u Rostovu na Donu u vanrednom javljanju obratio naciji, bilo je potpuno jasno kako je Kremlj izgubio kontrolu nad dešavanjima mnogo ranije od trenutka kada je Wagner krenuo prema Moskvi.

Kontrola je izgubljena još onda kada je potpisan "pakt sa đavolom" i kada je Prigožin postao jedan od onih koji upravlja procesima na ukrajinskom frontu.

"Ova unutrašnja pobuna je smrtni udarac za nas, naš odgovor će biti žestok, svi oni koji su se odlučili na pobunu bit će kažnjeni. Odgovarat će pred državom i ruskim narodom. Kao predsjednik Rusije i građanin učinit ću sve da odbranim zemlju, živote i slobodu ljudi. Ovo je nož u leđa", rekao je tada Putin.

Od početka rata u Ukrajini, vojni planovi Vladimira Putina, zasnovani na njegovoj ostrašćenoj želji za širenjem teritorije na "vjekovne ruske zemlje", pokazali su se poprilično neuspješnim.

Ruska vojska nailazila je na brojne organizacione probleme, front je bio izuzetno dug, a kako su mjeseci odmicali bilo je posve jasno kako rusko ministarstvo odbrane i vojni zvaničnici neće ispuniti ciljeve koje je zacrtao Vladimir Putin. Očajne situacije obično zahtijevaju i očajna rješenja, a jedno od njih je bilo upravo i to da se grupa Wagner na čelu sa Jevgenijem Prigožinom angažuje u punim kapacitetima na tlu Ukrajine.

Iako Vladimir Putin i Jevgenij Prigožin sarađuju dugi niz godina, te je Prigožin jedno vrijeme slovio i kao jedan od najbližih Putinovih saradnika, njihovi politički i drugi putevi rijetko su se poklapali. Plaćenička grupa Wagner borila se pod ruskom zastavom, ali svoje ciljeve ostvarivala je daleko od područja Ruske Federacije i okolnih zemalja.

Već godinama unazad, Wagner je aktivan na Bliskom istoku gdje je na području Sirije imao vjerovatno i najintenzivniji okršaj sa američkim vojnicima. Pored toga, pripadnici ove paravojne formacije bore se i na području Afrike gdje su aktivni u velikom broju zemalja.

O vojnim zločinima grupe Wagner u Libiji govori se već duži period, a ni ostatak Afrike ne prolazi mnogo bolje. Osnovni cilj paravojne formacije poput Wagnera upravo je stvaranje haosa uz koji će, naravno i uz djelovanje određenih regularnih vojnih i političkih struktura države, steći kontrolu nad resursima koji će im omogućiti prodaju.

Upravo te aktivnosti omogućavaju Prigožinu da na određeni način Wagnerom upravlja kao samofinansirajućom formacijom što mu donosi i vid autonomije i nezavisnosti. Sve te aktivnosti funkcionirale su veoma dobro daleko od teritorije Ruske Federacije, ali problemi su se počeli javljati upravo u Ukrajini.

Uzevši u obzir sposobnost regrutacije, od ranije mehanizme nabavke naoružanja i opreme te i bolje finansijske uslove za same vojnike, Wagner je na istoku Ukrajine ostvario nekoliko dobitaka koji su ocijenjeni kao veoma značajni za Rusiju. Uspostavila se kontrola nad mjestom Soledar, a Wagner je učestvovao i u "peglanju" fronta i na području Bahmuta gdje se ruska zastava zavijorila upravo zahvaljujući Wagnerovim vojnicima.

Naravno, teritorij Bahmuta i Soledara za Wagner sam po sebi nije predstavljao veliku vrijednost. Međutim, upravo u ovom dijelu Ukrajine nalazi se i veliki broj rudnika soli i drugih ruda. Ukoliko se posmatra aktivnost Wagnera u Africi, nema sumnje kako je Prigožin baš iz tog razloga Bahmut i Soledar definirao kao izuzetno važnim "logističkim središtima".

U cijeloj toj priči, šef grupe Jevgenij Prigožin bio je jedan od onih koji se gotovo svakodnevno obraćao javnosti te je govorio o nesposobnosti ruskog vojnog rukovodstva.

Prigožin je redom kritikovao Šojgua, Surovikina, ali i niz drugih generala koji su učestvovali u vođenju operacija na tlu Ukrajine. Wagner je ostajao bez municije koju su bez kontrole i trošili, a ostali su uskraćeni i za brojno naoružanje koje im je obećavalo rusko rukovodstvo.

Sve su to bili razlozi da Prigožin svakodnevno bljuje vatru prema Kremlju čime je na neki način potkopavao i autoritet Vladimira Putina kojeg je nemali broj puta indirektno prozvao kao glavnog krivca za sve probleme.

Urušeni autoritet

Kap koja je prelila čašu za Wagner uslijedila je krajem prošle sedmice kada je, prema navodima Prigožina, ruska vojska izvršila granatiranje položaja na kojima se nalazio Wagner. Dan poslije tenkovi su umjesto prema ukrajinskim gradovima okrenuti u suprotnom pravcu te su se Wagnerovci "ukazali" na Rostovu na Donu, ali i Voronježu, gradu udaljenom 200 kilometara od Moskve.

Da je stvar djelovala prilično ozbiljno dokaz je i činjenica da je ruska vojska otvorila vatru na pripadnike Wagnera, a paravojna formacija je saopćila kako je u međuvremenu oborila helikopter u kojem su se nalazili ruski vojnici. Pored toga, na radaru je primijećena i velika aktivnost na moskovskom aerodromu gdje je niz vladinih aviona poletio prema St. Peterburgu.

Iako su scene u Rostovu na Donu djelovale prilično nadrealno te su se Wagnerovci mogli vidjeti kako stoje u redu za hranu u fast food restoranu i da bez tenzija razgovaraju sa lokalnim stanovništvom, situacija za rusko rukovodstvo i Putina bila je izuzetno zabrinjavajuća.

Ruska vojska gotovo da nije pružala otpor, a uzevši u obzir Wagnerove centre u St. Peterburgu i drugim gradovima, pitanje je koliko bi otpor ruske vojske zapravo predstavljao i inicijalnu kapislu za pobunu simpatizera Wagnera unutar Moskve i drugih gradova.

Da li je sve bilo inscenirano? Uzevši u obzir ruske propagandne aktivnosti potpuno je realno razmatrati i takav scenarij, ali opcija u kojoj je Wagner i definitivno okrenuo leđa ruskom predsjedniku također je nešto što se apsolutno može smatrati realnim.

Sankcije, niz blokada i narušeni odnosi sa zapadnim svijetom, počeli su stvarati sve veće rane onima koji su do sada bili naviknuti na jako lagodan život.

Oni su i dalje moćni, ali se njihova finansijska oštrica svakodnevno sve više tupi pa uopće ne treba čuditi da je pobuna Wagnera zapravo pobuna svih onih koji su spremni "psima rata" ponuditi ono što oni najviše i vole - novac, a sve u zamjenu za stvaranje haosa koji bi eventualno doveo do promjene koja bi svim onim "žrtvama sankcija" vratila bar dio izgubljenog povjerenja prema Zapadu.

Iako je Jevgenij Prigožin privremeno napustio Rusiju, a Wagner obećao da će se vratiti na svoje položaje u Ukrajini, činjenica da su tenkovi bez ikakvog otpora, vjerovatno prvi put nakon Drugog svjetskog rata, stigli na 200 kilometara od Moskve ostat će zauvijek upisana u historiji kao jedan od najvećih poraza Ruske Federacije.

Poraz režima koji je povukao potez očajnika i kontrolu procesa u Ukrajini dobrim dijelom prepustio upravo onima kojima je potpuno neprirodno biti dio bilo kakvog sistema u kojem će oni činiti samo jedan u nizu vagona.

U svemu tome, ruski predsjednik Vladimir Putin, od osobe koja je decenijama gradila autoritet neustrašivog političara spremnog na obračun sa svim neistomišljenicima, postao je osoba kojoj je autoritet trajno narušio Jevgenij Prigožin.

Ovaj proces, bez obzira ko stajao iza njega, već dugo se i nezaustavljivo kreće prema tom pravcu, a Wagnerov pohod na Moskvu bio je samo naznaka dešavanja koja će, kako vrijeme bude odmicalo, biti sve učestalija i samo je pitanje vremena ko će biti sljedeći u lancu ko će na sličan način zahtijevati ispunjavanje vlastitih interesa. Interesa koji se sve rjeđe poklapaju sa suludim idejama Vladimira Putina.