Užasi rata
119

Potresna priča snimatelja iz Mariupolja: Često sanjam grad, snimio sam ubijenu bebu u zavežljaju

V. K.
Snimatelji u Mariupolju (Screenshot: YouTube)
Snimatelji u Mariupolju (Screenshot: YouTube)
Ukrajinski reditelj i autor filma "20 dana u Mariupolju" i snimatelj Associated Pressa Mstislav Černov bio je jedan od posljednjih ljudi koji su stigli u Mariupolj 24. februara 2022. godine i to samo nekoliko sati prije ruske invazije.

Zajedno sa kolegom fotografom Jevhenom Maloletkom za 20 dana koliko je ostao u gradu, uspio je dokumentirati mnoge ratne zločine koje je počinila ruska vojska kao i beskrajnu količinu tuge koju su Ukrajinci preživljavali u tim trenucima.

U velikom intervjuu za Meduzu, Černov je opisao svoj put kao ratnog snimatelja.

"Kada je 2014. godine počeo rat u mojoj zemlji, automatski sam postao vojni dopisnik. Snimao sam na Krimu, Dobnasu, kada su ruske trupe oborilie Boeing MH17. Kao dio tima Associated Pressa bili smo na mjestu nesreće za pola sata. Nikada u životu nisam vidio takav užas. Hodao sam i nisam shvatao da li mi ispod nogu škripe kosti ili istopljena plastika. To je i dalje ostao moj najjači utisak o ratu. Većina tih snimaka nikada nije objavljena", rekao je Černov.

Kako naglašava, bio je prvi koji je objavio snimak sa mjesta pada aviona, ali je već sutra saznao kako funkcioniše informacioni rat.

"Vidio sam svoje snimke u američkim, ukrajinskim i ruskim vijestima i čuo kako se isti kadrovi različito tumače. Rusija je odmah počela iznositi kontradiktorne verzije. Ista stvar se desila u Mariupolju kada sam snimio posljedice bombardovanja porodilišta", naglašava.

Opkoljeni grad

Kada je riječ o situaciju u Mariupolju, Černov ističe kako je urednika nagovorio da ga pusti u Mariupolj dan prije invazije.

"Sjedio sam u Bahmutu i nazvao urednika te mu rekao: 'Sutra može početi invazija i moramo ići u Mariupolj. Ako bude opkoljen, već ćemo biti tamo'. Fotograf i ja smo sjeli u auto te se odvezli do Mariupolja", objašnjava Černov.

Već 4. marta, grad je bio potpuno opkoljen.

"Jeli smo jednom dnevno, umivali se snijegom, nosili vodu iz bunara. Odlazak po vodu jedno je od najsmrtonosnijih putovanja za svakog građanina Mariupolja. Mnogi su poginuli tako. Spavali smo u bolnici jer je jedino tu bilo moguće napuniti kamere u operacionoj sali. Sprijateljili smo se sa doktorima, spavali po hodnicima. Bolnica nije imala lijekove protiv bolova. Teško je bilo zaspati. Čujete stenjanje ljudi koji su izgubili ruke, noge, težak smrad, eksplozije", govori Černov.

Zbog scena koje je vidio u Mariupolju, snimatelj ističe kako često sanja ovaj grad.

"Često sanjam Mariupolj i u tim snovima sve je pomiješano. Stalno negdje trčim, nešto eksplodira oko mene. Tijela leže u blizini kuće u kojoj sam odrastao u Harkovu. U snu mi se kamera kvari, baterija se isključuje i ne mogu ništa da snimama", rekao je on.

Također, objasnio je kako su ga brojni građani tokom boravka u gradu zaustavljali. Imao je kacigu s natpisom "Press" i kameru u rukama te su mnogi smatrali kako zna situaciju sa svih dijelova fronta.

"Ljudi su prilazili i pitali 'Kakve su novosti?', 'Šta je u Kijevu? Harkovu?'. Kada god sam zvao redakciju, uvijek sam pitao gdje se sada nalazi ruska vojska i kakva je situacija u glavnom gradu. Gdje god smo išli, ljudi bi nam prilazili i govorili: ' Molim vas, slikajte nas, kako bi naši rođaći vidjeli da smo živi'", rekao je Černov.

Iako je snimio brojne teške trenutke, Černov ističe kako duboko u sebi ne vjeruje da to može nešto promijeniti.

"Od 2014. godine snimio sam mnogo tragedija, ne mogu da izbrojim koliko sam mrtvih snimio. Ništa se nije promijenilo, postalo je samo gore. Zbog toga i imam sumnje. Ne želim zvučati da smo ovdje kako bismo spašavali živote, ali u zonama u kojima se krše ljudska prava treba da budu novinari. Ako i sada ljudi imaju drskosti da dovode u pitanje šta se desilo u Mariupolju, onda zamislite šta se može dogoditi za 20, 50 ili 100 godina", jasan je Černov.

Na kraju intervjua, snimatelj je objasnio i kako je nakon više od 20 dana uspio izaći iz Mariupolja.

"Odlučili smo da izađemo iz grada kada su ruske trupe opkolile bolnicu. Tenkovi sa simbolom Z su bili na ulicama te su pucali po stambenim naseljima. Shvatili smo da će bombardovati i bolnicu ili će nas ruske trupe natjerati da kažemo da sve što smo snimili nije istina", objasnio je.

Ispostavilo se da su upravo snimci njegove kamere i posljednji snimci iz ovog grada.

"Ispostavilo se da imam posljednji snimak iz grada. Beba koja je umrla u zavežljaju uslijed granatiranja. Na zavežljaju je bio mali komad papira s njegovim imenom i brojem dana koliko je živio. 23 dana. Sa ovom slikom i osjećajem, otišao sam iz grada. Prošli

Na kraju, Černov je poručio kako je ostao žal što nisu snimljeni i drugi zločini u gradu.

"Što je najgore, otišli smo i nismo snimili bombardovanje Mariupoljskog dramskog pozorišta. Mnogo puta smo bili tu, upoznali smo ljude. Kada smo 16. marta saznali da je bombardovano, shvatili smo da ništa nije snimljeno. Niko nije mogao da pokaže razmjere zločina jer niko nije bio tamo. Slična je stvar i sa bolnicom. Ova bolnica je bombardovana na isti način kao i dramsko pozorište i porodilište. I niko to nije zabilježio! Prokletstvo. To je strašno. Da možete počiniti zločin, a niko nikada neće saznati za to", zaključio je Černov.