Preminula Ana Gligić, jugoslovenska heroina koja je spriječila katastrofu izolirajući virus velikih boginja
Doktorica Gligić bila je na čelu laboratorija Instituta "Torlak" u Beogradu i predvodila tim koji je izolirao virus variole vere. Ova prekretnica označila je ključni trenutak u borbi protiv jedne od najsmrtonosnijih zaraznih bolesti u Evropi 20. stoljeća.
Naučna karijera i životni put
Ana Gligić rođena je 6. augusta 1934. godine u slavonskom selu Ćeralije, nedaleko od Podravske Slatine, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Tokom Drugog svjetskog rata izgubila je veliki dio obitelji, što je značajno obilježilo njeno djetinjstvo. Školovala se u Virovitici, gdje je završila klasičnu gimnaziju 1953. godine, a biologiju je diplomirala 1959. na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu.
Nakon diplome, započela je karijeru kao pripravnica za virologiju u Institutu za javno zdravlje "Dr. Milan Jovanović Batut". Godine 1966. položila je specijalistički ispit iz medicinske mikrobiologije, a iste godine imenovana je za voditeljicu Jugoslavenskog nacionalnog laboratorija za velike boginje i virusne hemoragijske groznice.
Njeno usavršavanje obuhvatilo je specijalizacije u vodećim evropskim laboratorijama, uključujući Londonski referentni laboratorij za viruse i Institut za tropsku medicinu u Münchenu. Tamo je stekla neprocjenjivo znanje koje je primijenila u ključnim momentima javnozdravstvene borbe protiv epidemija.
Heroina borbe protiv epidemije velikih boginja
Ana Gligić ušla je u historiju kao ključna figura borbe protiv epidemije velikih boginja 1972. godine, posljednje takve epidemije u Evropi. U vrijeme kada je Jugoslaviju pogodila ova smrtonosna zarazna bolest, Gligić je bila na čelu laboratorija Instituta "Torlak", gdje je lično rukovodila izolacijom virusa variole vere i provođenjem rigoroznih mjera za njegovo suzbijanje.
Epidemija, koja je počela povratkom hodočasnika Ibrahima Hotija iz Meke, izazvala je paniku u tadašnjoj Jugoslaviji, s obzirom na brzinu širenja i visoku stopu smrtnosti. Od ukupno 184 zaražene osobe, njih 40 je preminulo, što je činilo smrtnost od preko 21 posto. Gligić je, zajedno sa svojim timom, bila ne samo naučna nego i logistička snaga iza borbe protiv ovog opasnog virusa.
Njena odlučnost i stručnost došle su do izražaja u trenucima najveće krize. "Sjećam se te večeri kad je vozilo došlo po mene", prisjećala se Gligić u intervjuima. "Osjećala sam se kao vojnik -ulagali su u mene i moje obrazovanje da bih u takvim situacijama bila od koristi. Bila bi izdaja da nisam pomogla." Ova rečenica, koja svjedoči o njenom osjećaju dužnosti i profesionalnosti, ostala je simbol njene karijere i doprinosa javnom zdravstvu.
Tokom epidemije, Gligić je osobno nadzirala provođenje analiza i testova na uzorcima iz različitih dijelova zemlje. Njen tim je često koristio automobile i helikoptere kako bi hitno stigli u zaražena područja, a u nekim situacijama radili su danonoćno kako bi suzbili širenje virusa. Njena stručnost i brze reakcije bile su ključne za pravovremeno uvođenje karantina, dezinfekciju i izolaciju zaraženih, čime je spriječena katastrofa širih razmjera.
Gligić je također vodila proceduru "uništavanja" virusa na Institutu "Torlak", što je označilo kraj epidemije. Njen rad u ovoj kriznoj situaciji nije samo spasio živote već je postao svjetski primjer efikasne borbe protiv zaraznih bolesti. Zahvaljujući njenim metodama i naporima, Jugoslavija je uspjela savladati ovu smrtonosnu prijetnju, a njen doprinos priznat je širom svijeta.
Naučni doprinos
Osim borbe protiv velikih boginja, dr. Gligić je prva izolirala i opisala virus Marburg 1967. godine, koji spada u najsmrtonosnije viruse na svijetu. Također je radila na proučavanju hemoragijskih groznica, miševe groznice i drugih vektorskih zaraznih bolesti.
Čak i nakon penzionisanja, tokom pandemije COVID-19, svojim stručnim savjetima aktivno je doprinosila edukaciji javnosti o važnosti vakcinacije i epidemioloških mjera.
Ana Gligić ostavila je neizbrisiv trag u virologiji i mikrobiologiji, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i širom svijeta. Njena posvećenost nauci i zdravlju zajednice služi kao primjer budućim generacijama istraživača i zdravstvenih radnika.
Njena smrt predstavlja gubitak za naučnu zajednicu, ali i podsjetnik na izuzetne uspjehe jedne od najistaknutijih virologinja našeg doba.
