Priča o logoru za žene "izdajice domovine" u bivšem SSSR-u: Spomenik ženskoj snazi i hrabrosti
Političke represije su ostavili neizbrisivi trag u životima mnogih ljudi, a posebno mjesto u historiji SSSR-a zauzima ženski logor "ALŽIR" koji se nalazio na teritoriji sadašnjeg Kazahstana, nedaleko od glavnog grada Astane. Takav naziv su mu iz šale dale represirane žene koje su tamo služile kaznu, a predstavlja skraćenicu od punog naziva "Akmolinski logor za žene izdajica domovine" (rus. domovina - rodina).
Logor je otvoren 3. decembra 1937. godine, a zatvoren je tek početkom 1950. godine. Za vrijeme rada logora u njemu je služilo kaznu preko 18.000 žena 64 nacionalnosti, a njihova jedina krivica je bila da su udate ili su u rodu sa "izdajicama domovine". Izuzetaka nije bilo, u logor su slale starice, trudnice, žene sa novorođenom djecom. Djeca koja su imala manje od 5 godina sa svojim majkama su prebačeni u logor, a stariju djecu su slali u ustanove za djecu bez roditeljskog staranja posebnog režima gdje su ih učili da su djeca izdajnika domovine. Ukoliko je iz jedne porodice dolazilo više djece, njih su razdvajali i slali u ustanove u različitim dijelovima države, mijenjali ime i prezime da se nikada ne bi sastali sa svojom porodicom. Kazna koju su dobivale žene većinom je bila od 5 do 8 godina.
Većina žena, koje su postale žrtve političkih represija, imala završene fakultete, radila u bolnicama, univerzitetima, pozorištima. U "ALŽIRU" su služile kaznu i neke od najpoznatijih žena u SSSR-u, supruge poznatih državnih, političkih i javnih ličnosti, čija su imena nadaleko poznata na cijelom postsovjetskom prostoru: Aziza Riskulova i njena majka Arifa Jesengulova, Dameš Žurgeneva, Rabiga Asfendijarov; pjevačica Lidia Ruslanova, književnica Galina Serebrjakova; žene iz porodice pogubljenog maršala Tuhačevskog, supruge književnika Borisa Piljnjaka Kira Andronikošvilija, Jurija Trifonova Jevgenija Lurije, majke Bulata Okudžave i Maje Pliseckaje itd.
"Mene su optužili da sam bila "poveznica" između agenata i mog brata i muža. Prvo mi nisu davali spavati skoro nikako. Onda su me prestali zvati, a 15. januara 1938. godine su mi iznijeli presudu, proglasili su me sestrom izdajice domovine i poslalu su me u Akmolinsk na 26. tačku ili ALŽIR kako smo mi, žene, njega nazvale", rekla je Jelizaveta Tukačevskaja, sestra maršala Sovjetskog Saveza M.N. Tuhačevskog.
Mnoge od njih su lažima doveli do odjeljenja kazavši da će imati priliku da se vide sa svojim muževima, a kada žene pune nade dolazile do stanica hapšene su i zatvorene. Da bi potpisale priznanje da su radile protiv svoje domovine, vojnici su koristili užasavajuće metode. Mnoge od njih su tukle, silovale, a jedna metoda je ostala zapamćena kao jedna od brutalnijih primjenjenih na ovim ženama. Mnoge od njih su dovodile na razgovor sa oficirom u kancelariju gdje se nalazio jedan sto, stolica oficira i jedna visoka stolica na koju je trebala sjesti žena. Sjedeći satima bez mogućnosti da stavi noge na tlo, mnogima su znale zbog pritiska pucati vene i zbog užasne boli potpisivale su sve.
Nisu sve žene mogle izdržati nehumane uslove, stoga je u logoru bila velika smrtnost, a čemu svjedoče i nadgrobni spomenici u blizini logora. Nažalost, grobove mnogih od njih i dalje nisu pronađeni. Svaki mjesec je umiralo oko 100 zatvorenica i njihove djece, a prema zapisnicima za 10 godina, od 1940. do 1950. godine poginulo je oko 10.000 osoba.
Logor se sastojao od nekoliko čeričanih baraka, četiri kule i bodljikave žice. Samo u prva dva mjeseca od otvaranja logora stiglo je preko 1.600 žena iz cijele zemlje. Za sve njih nije bilo dovoljno mjesta, pa su žene bile primorane da same grade nove barake. Ručno su pravile cigle i slagale ih u nove barake. U jedan barak, koji izgleda kao jedna ogromna zatvorska ćelija moglo je stati oko 300 žena. Umjesto dušeka su bacale slamu na drveni pod, a za grijanje su koristile trsku koju su brale u hladnoj vodi. Trska je davala jako malo toplote, stoga temperatura u barakama nije prelazila 6-8 stepeni.
"Mog oca su uhapsili 19. marta 1938. godine, a 23. marta su uhapsili mamu. I nakon dvije godine smo saznali da su nju poslali u Kazahstan. 1940. godine tetka je odlučila da zatraži sastanak koji su nam odobrili tek 1941. godine. U junu 1941. godine smo sa njom krenule u Kazahstan i 21. juna sam vidjela mamu. Imala sam 12 godina i nisam je prepoznala. Osijedila je i jako ostarila. I nikada neću zaboraviti, nakon toga je ušao direktor logora koji je plakao kada je vidio šta se dešava", rekla je Marija Sevortjan, kćerka represirovane.
Nakon dvije godine od osnivanja, logor je izgubio status logora "posebnog režima" nakon čega su zatvorenice dobile mogućnost prepiske sa svojim voljenima, ali su imali pravo poslati samo dva pisma u toku godine.
Dan zatvorenica je počinjao rano ujutro. Ispred baraka je bila opšta prozivka nakon čega su imali za doručak po kutljaču tečne kaše, u toku dana su dobivale komad hljeba. To je bilo sve što su mogle pojesti u toku dana. Razgovor o hrani bio je strogo zabranjen.
Kako su ranije govorile žene koje su preživjele kaznu u logoru "ALŽIR", jednom kada su zatvorenice brale trsku, vidjeli su kako se nekoliko mještana iz obljižnjeg sela sakrilo u travi, nakon čega su počeli bacati kamenje u žene. Zaštitari nisu reagovali, već se počeli smijati kazavši ženama da ih mrzi cijeli SSSR, pa čak i ovi mještani. Međutim, žene su primjetili da kamenje ima čudan miris mlijeka. Pokupili su nekoliko komada, a kada su došle u barake i oprale ih od blata, vidjeli su da mještani nisu bacali kamenje, nego tradicionalni sir koji se pravio na ovom području, a koji su namjerno isprljali kako zaštitari ne bi primijetili.
Zahvaljujući mukotrpnom radu zatvorenika, 26. punkt Karlaga (ALŽIR) u prilično kratkom vremenskom periodu postao je profitabilno raznoliko gazdinstvo, a po proizvodnim pokazateljima popeo se na prvo mjesto među svim odjelima Karlaga. U zabačenoj stepi, daleko od naselja, žene su uspjele stvoriti proizvodni kompleks koji im ne samo da je obezbjeđivao odjeću i hranu, već je frontu obezbjeđivao i posebne uniforme tokom ratnih godina. U logoru je radila fabrika za šivenje. Umjetnici Stepanova, Pokrovskaja, Isajeva, Sitrina stvarale su različite crteže. Zatvorenice su, u uslovima logorskog života, pravile su narudžbe za gradove kao što su Moskva, Lenjingrad, Harkov, Kijev, Novosibirsk itd.
Značajno mjesto zauzimala je i raznovrsna poljoprivreda, jer je, kao jedna od grana Karlaga, bila obavezna proizvoditi ogromnu količinu poljoprivrednih proizvoda. Nakon proširenja vrtlarstva, počeli su radovi na melioraciji zemljišta. Rudenko, po obrazovanju agronom, postavljena je za predradnika poljskih radova. Na svim poljima su iskopani kanali kroz koje je tekla voda. Izgrađena je i mala elektrana.
Uz njivarstvo i hortikulturu, dodijeljena su i zemljišta za usjeve, gdje su uzgajane lubenice i dinje. Cijela berba je odlazila van zone, sve to nije bilo namenijeno zarobljenicama i nije utjecalo na njihovu ishranu. Žene su se bavile i baštovanstvom, uzgajale su stabla jabuke, kruške, šljive, trešnje. Cvijeće je raslo u plastenicima, uz barake, žene su sadile i topole koje se i danas nalaze na tim mjestima.
Logor "ALŽIR" je zatvoren početkom 1950. godine, ali žene koje su služile kaznu u njemu nisu imale pravo vratiti se u rodni grad sve do 1958. godine kada je zvanično počela rehabilitacija nakon koje su sve zatvorenice, njihovi muževi i djeca prizanti žrtvama represije.
Ovaj logor je jedna od najtamnijih tačaka u historiji SSSR-a, a sada na mjestu gdje se nalazio, otvoren muzej "ALŽIR" u kojem se nalaze slike, dokumentacija i predmeti koje svjedoče o mučenjima i životu zatvorenica logora. Ispred muzeja nalazi se kasnije napravljen barak koji pokazuje u čemu su živjele žene i željeznički vagon u kojem su ih dovozile do logora.
