U proljeće 1977. godine, tada 15-godišnji Rick rekao je svom ocu da želi učestvovati u humanitarnoj utrci dugoj osam kilometara za jednog nepokretnog igrača. Njegov otac Dick, koji je u to vrijeme navršavao 37 godina, nikada nije učestvovao u nekoj utrci, pogotovo ne tako dugoj i sa sinom koji je nepokretan.
Naime, nedostatak oksigena pri njegovom rođenju, kod Ricka je uzrokovao kvadriplegiju sa cerebralnom paralizom. Ljekari su im savjetovali da svog sina smjeste u jednu od medicinskih institucija, jer mu nisu davali mnogo šanse za život. No, to je bio samo početak borbe Dicka i njegove supruge Judy, prvenstveno za uključenje njihovog sina u društvo, osposobljavanje za sportske aktivnosti, obrazovanje i posao jednog dana.
Roditelji su kasnije shvatili da Rick ne može hodati niti govoriti. Bio je miran i njihove kretnje po sobi pratio je očima. Dick i Judy su stalno bili uz svog sina, učili ga pisati, provodili vrijeme u bazenu jačajući mu mišiće, išli na sankanje... Na ograničene tjelesne mogućnosti svog sina ponosni roditelji se nisu obazirali.
Sa 5.000 dolara 1972. godine grupa inžinjera sa Univerziteta Tufts napravila je interaktivni kompjuter za Ricka, pomoću kojeg je komunicirao. Njegove prve riječi bile su "Naprijed, Bruinsi!". Naime, te godine hokejaški tim The Boston Bruins ušao je u finale Stanley Cupa. Već u tom trenutku bilo je jasno da Rick voli sport i da je upratio sva dešavanja kao bilo koji drugi gledatelj.
Tri godine kasnije, Rick je primljen u javnu školu za djecu sa posebnim potrebama. Nakon završetka, upisao se na Univerzitet u Bostonu, na Odsjek za osobe sa posebnim potrebama, na kojem je diplomirao 1993. godine. Nije mnogo vremena prošlo prije nego je i njegov otac Dick odlučio otići u vojnu penziju sa 37. godina.
U međuvremenu, Dick je ispunio prvu Rickovu želju te su učestvovali u humanitarnoj utrci dugoj osam kilometara. Brižni otac napravio je specijalna kolica sa kojima su u cilj tog dana stigli posljednji. Međutim, ono što ih je dočekalo na ciljnoj ravnini bilo je nevjerovatno. Svi učesnici dočekali su ih aplauzom i dodijelili im medalju.
"Tu noć Rick mi je rekao da se za vrijeme trke nije osjećao hendikepiranim. Nisam mu to mogao uskratiti", kazao je Dick u dokumentarnom filmu "Team Hoyt", što je ustvari ime pod kojim su kasnije nastupali na stotinama maratona, duatlona i triatlona, među kojima su i najzahtjevnija takmičenja poznatija kao Ironman.
Kada su učestvovali na triatlonima, Dick je imao poseban prsluk koji je bio povezan sa gumenim čamcem u kojem je sjedio Rick i na taj način su preplivali desetke kilometara.
Jednom su Ricka upitali šta bi uradio za oca kada bi imao priliku.
"Najviše bih volio da moj otac jednom sjedne u kolica i da ga guram na nekoj od utrka", odgovorio je nepokretni sin.
Bostonski maraton 2009. godine bila je 1000. zvanična utrka oca i sina Hoyt. I danas, 72-godišnji Dick i 51-godišnji Rick učestvuju na maratonima širom svijeta. Na ovogodišnjem, krvavom Bostonskom maratonu, u čast ovog nevjerovatnog dvojca podignuta je bista koja svjedoči o snazi ljudskog duha bez obzira na prepreke.
Erko Jun ostvario dječačke snove u Dubaiju: "Od pokvarenih bicikala do Rolls-Roycea"
