Prošle su 24 godine od zločina na jugu Kosova: Nakon što su ih ubili, pokušali su im spaliti tijela
Valon Rexha je imao samo devet godina kada je svjedočio jednom od najstrašnijih masakra koje su počinile srpske snage na Kosovu u selu Meje.
Rexha je iz sela Nivokaz, ali je tokom rata ostao sa svojom porodicom u selu Racaj. Ujutro 27. aprila njega i njegovu porodicu pripadnici vojne policajace istjerali su iz kuća u koje su se sklonili, zajedno s ostalim mještanima, da bi im naredili da nastave put preko Meje prema Albaniji.
Bolna sjećanja
Put do sela Meje je bio popriječen, na punktu srpskih snaga, dječaci i muškarci su odvojeni od porodica. Među njima su Valonov otac, djed i ostali članovi porodice.
Ostavivši ih ne sluteći što će s njima biti, Valonova sestra, koja je tada imala oko 13 godina, preuzela je upravljanje konjskom zapregom krcatom članovima porodice.
Sin Muse Beqiraja, Arsimi, star 16 godina, nije imao sudbinu Valonija. Bio je među 376 ubijenih na Mejama. Musa Beqiraj je bolnu istinu shvatio godinu dana kasnije, nakon što je izašao iz zatvora. Iako je to nekoliko puta tražio, ukućani mu nisu rekli što se Arsimu dogodilo. Najprije mu je rečeno da je u posjeti stricu, a onda mu je saopćenq vijest o njegovom ubistvo.
Arsimov vršnjak bio je Arbër Zyberi iz sela Molliq. Ubijen je tri dana prije nego što je napunio 17 godina. S njim su ubijeni njegov stric i drugi rođaci.
Arbrijev otac Selim saznao je za sudbinu svog sina nakon što se ovaj vratio iz Albanije, gdje se nekoliko mjeseci sklonio s ostatkom porodice jer su ga progonile srpske snage.
Tražio je tijelo bratovog sina Selima Zyberija na mjestu gdje su ih strijeljale srpske snage. Ali na travnjaku koji je danas poznat kao Travnjak tuge, pronašao je samo donje udove svog brata, za kojeg je rekao da ga je prepoznao po odjeći.
"Nakon što su ih ubili, pokušali su spaliti njihova tijela. Skupili sve grmlje koje je bilo ispred travnjaka i zapalili ih. Ali kako je tada iznad njih prošao avion, oni su se uplašili i ugasili vatru, a ubijene su uzeli i bacili u kamione", kaže Zyberi koji kaže da su spaljenu odjeću pronašli i kod nekih drugih žrtava koje su kasnije pronađene i identificirane.
Težak proces pronalaska nestalih
Posmrtni ostaci većine žrtava Meja i Koreničkog pokolja pronađeni su kasnije. Godine dok nisu pronađeni članovi porodice opisali su kao zastrašujuće. U moru informacija o svojim najmilijima, suočili su se i s lažnim vijestima i informacijama. Za neke su rekli da su živi u srpskim zatvorima, a za neke da su poslani na rad u Rusiju.
Svjedok masakra u Meji, Valon Rexha, koji je u aprilu 1999. imao devet godina, kaže da nisu imali nikakvih informacija o njegovoj porodici sve do trenutka kada su ih tadašnje institucije obavijestile o pronalasku posmrtnih ostataka.
Rexha je pronašao očevo tijelo četiri godine nakon njegova nestanka.
"Najšokantnija stvar za svakog člana porodice, za svaku porodicu, bilo je to što se puno manipulisalo s lažnim vijestima, s dezinformacijama, niko nikada nije rekao da su definitivno mrtvi ili da su definitivno ubijeni", kaže Rexha koji kaže da su bol lakše podnosili kada su pronađena i zakopana tijela.
Ne zna reći koliko je puta bio na graničnom prijelazu u Merdaru kako bi tražio informacije ne samo o članovima porodica, već i kako bi preuzeo posmrtne ostatke svih žrtava.
U prvoj grupi koja je došla do tijela, a Zyberi kaže da je to bilo u maju 2003. godine, bio je i njegov sin. Iako je učestvovao u prihvatu tijela, Zyberi je dobio potvrdu da su među njima i posmrtni ostaci njegovog sina Arbrija.
Prema njegovim riječima, s Meje su tijela ubijenih srpske snaga prebacile u Batajnicu, na poligon jedne kasarne, a iznad njih je napravljen sportski teren.
Među najtežima opisuje vrijeme kada je iz institucija dobio vijest o identifikaciji sina i obavijest o njegovoj supruzi.
Godinu dana kasnije, 2004. godine, posmrtni ostaci Arsima, sina Muse Beqiraja, stigli su na Kosovo. Ne znajući da mu je sin među njima, Beqiraj je čekao da leševi stignu u Merdar.
"Nismo znali o kome se radi. Trpali su sve u vreće i bacali, ti Srbi, kao da su nam bacali drva, ili tako nešto, ili vreće brašna, samo su ih bacali i nismo znali ni ko je ni šta je. Jako je teško za oca i majku, jako je teško, jer ti već čekaš, gledaš svaki pokret, svaki ulazak", kaže Beqiraj.
Prethodno su članovi porodica prošli dug proces vađenja krvi kako bi se identificirale nestale osobe.
Nakon identifikacije tijela, u selu Meje, gdje se dogodio masakr, pokopani su svi ubijeni iz okolnih sela, muslimanske i katoličke vjeroispovijesti, bez razlike.
Memorijalni kompleks, 15 godina nakon izgradnje, još uvijek nije završen.
Napad na Meju i Korenicu dogodio se mjesec dana nakon što je NATO počeo bombardovati Srbiju. Procjenjuje se da je ubijeno 376 civila. Hiljade drugih deportirano je u Albaniju, dok se oko 13 drugih još uvijek smatraju nestalima.
Satelitski snimci otkrivaju kako Rusija plaća Sjevernoj Koreji za vojnike i oružje
