Provokativna naslovnica čuvenog lista Economist najbolje ilustruje ovu sedmicu: "Najgora noćna mora Evrope"
Protekla sedmica bila je najtmurnija u Evropi od pada Željezne zavjese. Ukrajina se prodaje, Rusija se rehabilituje, a na Ameriku pod Donaldom Trumpom više se ne može računati da će pomoći Evropi u slučaju rata.
Posljedice po sigurnost Evrope su ozbiljne, ali još uvijek nisu doprle do njenih lidera i naroda. Stari svijet hitno treba ubrzani kurs o tome kako koristiti tvrdu moć u eri bezakonja, ili će postati žrtva novog svjetskog haosa, piše The Economist.
Govoreći u Minhenu prošle sedmice, američki potpredsjednik JD Vance ponudio je primjer kako domovina finih vina, klasične arhitekture i socijalnih davanja može biti ponižena, ismijavajući Evropu kao dekadentnu i nedemokratsku. Njeni lideri su isključeni iz mirovnih pregovora između Bijele kuće i Kremlja, koji su zvanično započeli u Rijadu 18. februara. Međutim, kriza koja se razvija ide daleko izvan uvreda i diplomatskih formalnosti.
Čini se da je Trump spreman napustiti Ukrajinu, koju lažno krivi za rat. Nazivajući njenog predsjednika Volodimira Zelenskog "diktatorom", Trump ga je upozorio da "bolje požuri ili neće imati zemlju". Amerika bi mogla pokušati nametnuti nestabilan prekid vatre Ukrajini uz slabe sigurnosne garancije koje bi ograničile njeno pravo na ponovno naoružavanje.
Rehabilitacija Rusije
To je već dovoljno loše, ali najgora noćna mora Evrope je veća od Ukrajine. Trump namjerava rehabilitovati ruskog predsjednika Vladimira Putina, napuštajući dugogodišnju politiku njegove izolacije. Bez ikakve očigledne geopolitičke koristi za Ameriku, on nastoji obnoviti diplomatske odnose. Uskoro bi mogao biti slavljen na raskošnom samitu. Nudeći ustupke u Rijadu, državni sekretar Marco Rubio oduševljeno je govorio o saradnji i "historijskim ekonomskim i investicijskim prilikama". (Trump Tower Crveni trg?)
Trumpova ucjena Evrope i podilaženje Rusiji doveli su u pitanje američku posvećenost odbrani NATO-a bez obzira na sve. Jedan od strahova je da bi američke snage mogle biti smanjene ili povučene, ostavljajući istočnu Evropu izloženu. Problem nije u tome što su prioriteti Amerike u Aziji. Problem je u tome što, ako Evropa bude pod ruskim napadom i zatraži pomoć Amerike, Trumpov prvi i najdublji instinkt bit će da pita šta on ima od toga.
Planirano je da se sljedeće sedmice sastane s britanskim premijerom i francuskim predsjednikom. Ali to ne treba shvatiti kao signal da se radi samo o lukavim pregovorima iskusnog trgovca: Trumpova spremnost da sve zamijeni upravo je problem. NATO-ovo odvraćanje počiva na sigurnosti da će, ako jedan član bude napadnut, ostali priskočiti u pomoć. Sumnja je razorna; ostavlja Evropu opasno izloženom.
The Economist navodi stvarnost s kojom se Evropa suočava. To je zaduženi, stari kontinent koji jedva da raste i ne može se sam braniti niti projicirati tvrdu moć. Globalna pravila o trgovini, granicama, odbrani i tehnologiji se ruše. Ako Rusija napadne jednu od baltičkih država, ili koristi dezinformacije i sabotaže za destabilizaciju istočne Evrope, šta će Evropa konkretno učiniti?
Dosadašnji odgovor je povlačenje u defanzivan stav. Nakon MAGA naleta, grupa evropskih lidera se žurno sastala u Parizu 17. februara, ali su uspjeli samo ogoliti svoje razlike. Tri godine nakon ruske invazije, Evropa još uvijek nije značajno povećala vojnu potrošnju. Zarobljena je u zastarjelom svjetonazoru multilateralnih ugovora i zajedničkih vrijednosti.
Hitni zadatak Evrope je ponovno naučiti kako sticati i koristiti moć; mora biti spremna suočiti se s neprijateljima, a ponekad i s prijateljima, uključujući Ameriku, koja će i dalje postojati nakon Trumpa. Umjesto da se povlači, Evropa treba objektivnu procjenu prijetnji. Rusija je ratna mašina s ogromnim arsenalom nuklearnog oružja, ali i srednje velika ekonomija koja opada.
Evropa je i dalje gigant
Evropa također treba jednako objektivnu procjenu vlastitih snaga: iako raste sporo, Evropa je još uvijek ekonomski i trgovinski gigant s velikim rezervama talenta i znanja. Te resurse treba iskoristiti za revitalizaciju rasta, ponovno naoružavanje i afirmaciju.
Šta to znači? Kratkoročno, Evropi treba jedinstveni izaslanik koji će razgovarati s Ukrajinom, Rusijom i Amerikom. Treba pooštriti embargo na Rusiju, čak i ako Amerika olabavi sankcije. Evropa bi jednostrano trebala iskoristiti 210 milijardi eura ruskog novca zamrznutog u evropskim bankama. Time bi se finansirala ukrajinska borba ili ponovno naoružavanje kako se američka sredstva smanjuju.
Srednjoročno, potrebna je ogromna mobilizacija odbrane. Ako Evropa ne može računati na Ameriku, mora imati vlastite teške transportne avione, logistiku, nadzor: sve. Trebalo bi započeti pregovore o tome kako Britanija i Francuska mogu koristiti svoje nuklearno oružje za zaštitu kontinenta. Sve ovo će koštati bogatstvo. Potrošnja na odbranu morat će porasti na 4-5 posto BDP-a, što je bilo normalno tokom Hladnog rata. Veća ulaganja u odbranu, posebno ako se neka sredstva potroše na američko oružje, mogla bi uvjeriti Trumpa da ostane u NATO-u, ali sadašnja pretpostavka mora biti da američka podrška nije zagarantovana.
Plaćanje ovog ponovnog naoružavanja zahtijevat će fiskalnu revoluciju. Novi cilj zahtijevat će dodatnu potrošnju od preko 300 milijardi eura godišnje. Dio ovih sredstava mora doći iz izdavanja većeg zajedničkog i individualnog duga. Da bi to izdržala, Evropa će morati smanjiti socijalna davanja: Angela Merkel, bivša njemačka kancelarka, običavala je reći da Evropa čini sedam posto svjetske populacije, 25 posto njenog BDP-a, ali 50 posto njenih socijalnih izdataka. Kako bi povećala rast, Evropa mora krenuti naprijed s očiglednim, ali beskrajno odgađanim reformama, od unifikacije tržišta kapitala do deregulacije.
Noćna mora koju su dočarali Putin, a sada i Trump, možda će na kraju natjerati Evropu da promijeni način na koji se organizira. Njena pedantna opsesija procesima i grupacijama, uključujući eurozonu, EU i mnoge druge, usporava donošenje odluka, izostavlja ključne aktere poput Britanije i daje težinu zemljama poput Mađarske, koje žele sabotirati evropsku odbranu, ili Španije, koja je oklijevajuća prema ponovnom naoružavanju.
Sve ovo zvuči nevjerovatno. NATO je bio najuspješniji savez na svijetu: njegov nestanak je teško zamisliti. Ali stare stvari su prošle; sve je postalo novo. Evropa to mora prihvatiti prije nego što bude prekasno, zaključuje The Economist.
