Radikalan bijeg od istoka: Kako je Ataturk preko noći učinio "nepismenima" milione Turaka
Ova odluka, u osnovi jezikoslovna, bila je istovremeno i duboko politička, sa dalekosežnim posljedicama po tursku kulturu, identitet i svakodnevni život.
Historijski kontekst: Turska pod Osmanskim carstvom
Prije reformi koje je pokrenuo Ataturk, Turska je bila srž Osmanskog carstva, prostranog imperija koji se protezao preko tri kontinenta, sa složenom administrativnom i kulturnom strukturom.
Osmanlijski turski jezik, korišten u carstvu, bio je mješavina arapskih, perzijskih i domaćih turskih riječi, a arapsko pismo je bilo dominantno. Većina stanovništva, međutim, nije govorila osmanski, jer je bio prepun stranih pojmova i složenih konstrukcija razumljivih samo eliti.
Dok se Osmansko carstvo urušavalo u ratu i unutrašnjim krizama, mladi turski nacionalisti, među kojima je bio i Mustafa Kemal Ataturk, započeli su proces modernizacije koji će poslužiti kao temelj stvaranju turske republike. Počevši od 1923. godine, nova vlada je uvela niz reformi u svrhu modernizacije i sekularizacije društva. Promjena pisma postala je ključna u ovoj transformaciji.
Odluka o prelasku na latinicu: Kraj jedne ere
Ataturk je vjerovao da je prelazak na latinično pismo suštinski korak ka "prosvetljenju" i integraciji Turske sa zapadnim svijetom. Smatrao je da arapsko pismo nije prilagođeno turskom jeziku i da ga otežava za učenje, što je dodatno ograničavalo mogućnost masovne pismenosti. Međutim, ova reforma nije bila samo pragmatična, već i simbolična – imala je za cilj distanciranje od naslijeđa Osmanskog carstva i islamskog identiteta, čime bi se Turska povezala sa evropskim modelom modernosti.
Godine 1928., zakon kojim se službeno uvodi latinično pismo donesen je sa kratkim rokom prilagodbe, a stanovništvu je dato samo nekoliko mjeseci da savlada novo pismo. Ataturk je osnovao posebne škole, nazvane "Narodne škole", gdje su učitelji obučavali narod latinici, a on je sam često dolazio na javne časove da podrži i inspiriše ljude.
"Preko noći nepismeni": Posljedice reforme
Promjena pisma izazvala je značajan šok i konfuziju. Milioni Turaka, uključujući i učenike, radnike, pa čak i intelektualce, preko noći su postali "nepismeni". Stari rukopisi, knjige, natpisi i dokumenti postali su nerazumljivi za većinu građana, stvarajući jaz između prošlosti i sadašnjosti. S obzirom na brzinu kojom je reforma sprovedena, mnogi su se suočili s osjećajem gubitka dijela identiteta, kulturnih korijena i tradicije.
Osim što je izmijenila način na koji su Turci pisali i čitali, reforma je nametnula distancu od klasičnih osmanskih tekstova i literature. Mnogi spisi iz osmanskog perioda postali su nečitljivi savremenim generacijama, zbog čega su kasniji historičari i lingvisti morali da rade na prevođenju i transliteraciji djela iz osmanske ere.
Stoga je ova reforma često posmatrana kao namjerna odluka da se izbriše dio prošlosti i uspostavi nova turska kulturna paradigma.
Političke posljedice: Turska kao moderna nacija
Ataturk je bio uvjeren da je distanciranje od arapskog pisma korak koji će pomoći Turskoj da izađe iz uticaja Istoka i okrene se Zapadu. Ovaj radikalan potez bio je samo jedan u nizu reformi koje su uključivale sekularizaciju obrazovnog sistema, izmjene u pravu, odjeći i svakodnevnim običajima. Njegov cilj bio je stvaranje moderne, sekularne i nacionalne države u kojoj će Turska zauzeti mjesto kao nezavisna i suverena sila, oslobođena orijentalnih uticaja.
Reforma pisma imala je i socijalne posljedice. Veća dostupnost pisma i jednostavnost latiničnog sistema omogućili su nagli porast pismenosti. Do 1950-ih, nivo pismenosti u Turskoj je znatno porastao, a reforma je otvorila put modernim izdavaštvu, medijima i obrazovnim institucijama, što je dodatno ojačalo turski kulturni i nacionalni identitet.
Kritike i ostavština
Iako je reforma pisma imala i pozitivne aspekte, neki historičari i savremeni turski intelektualci kritikuju je kao prebrzu i previše radikalnu. Oni smatraju da je distanciranje od osmanskog kulturnog naslijeđa dovelo do prekida sa tradicionalnim vrijednostima i otežalo povezivanje s dubljim korijenima turskog identiteta.
Unatoč kritikama, Ataturkove reforme, uključujući i prelazak na latinično pismo, ostaju temeljni kamen modernizacije Turske. Danas, gotovo stotinu godina kasnije, Turska koristi latinicu, ali pitanje identiteta i naslijeđa ostaje centralno u turskoj politici i društvu.
Ova reforma nije samo promijenila način na koji Turci pišu, već je redefinirala samu sliku nacije, postavljajući temelje za izgradnju moderne države u kojoj se prošlost i sadašnjost i dalje isprepliću.
