Referendum o Essequibou: Hoće li Venecuelanci danas oteti dio Gvajane i odvesti regiju u rat?
Venecuelanci danas glasaju za ili protiv stvaranja nove venecuelanske države u regiji Essequibo. U očima venecuelanskih vlasti, to je "konsultativni" referendum osmišljen kako bi se okončao "teritorijalni spor" koji traje više od 200 godina.
Međutim, postoji jedan veliki problem - zemlju nad kojom Venezuela potencijalno želi proširiti kontrolu, međunarodna zajednica priznaje kao dio susjedne Gvajane, slabo naseljene zemlje s oko 800.000 stanovnika.
Ovo pitanje postalo je opsesija populističkog predsjednika Nicolasa Madura, koji često ponavlja izraz "El Essequibo es Nuestro" (Essequibo je naš) u svojim govorima.
Između četiri druga pitanja, referendumom se građani pitaju jesu li za "stvaranje države Essequibo i razvoj ubrzanog plana za sveobuhvatnu skrb za sadašnje i buduće stanovništvo tog teritorija".
Ishod referenduma nije upitan prema francuskom dnevniku Le Monde, koji je u četvrtak izvijestio da će se referendum "održati bez promatrača" i da se niko nije usudio voditi kampanju za glas "protiv".
Ova situacija zabrinjava čelnike Gvajane. Zvanični Caracas prijeti da će svom istočnom susjedu oduzeti više od polovice teritorija, a oko 200.000 stanovnika Essequiba učiniti državljanima Venezuele.
"Dugoročne posljedice ovog referenduma mogle bi biti de facto aneksija Venezuele regije koja pokriva 160.000 kvadratnih kilometara, značajnog dijela Gvajane (215.000 km²)", kaže Annette Idler, vanredna profesorica na Blavatnik School of Government na Univerzitetu Oxford i specijalist za međunarodnu sigurnost.
Pored značajnih nalazišta zlata, dijamanata i aluminija, Essequibo je postao raj na moru za naftne i plinske interese. Otkako je Exxon otkrio nalazišta ugljikovodika u blizini obale, crno zlato je dalo neviđeni poticaj ekonomiji, podigavši BDP Gvajane za čak 62 posto u 2022. godini.
Pišući 2015. godine, američki stručnjak za Latinsku Ameriku, Jose de Arimateia da Cruz, ustvrdio je da je otkriće ovih podvodnih rezervi nafte "ojačalo odlučnost Venezuele da podrži svoje teritorijalne zahtjeve za ovu regiju".
Venecuelansku vladu posebno je razljutio Exxonov izbor da pregovara isključivo s Vladom Gvajane, sugerirajući da je američki naftni div priznao suverenitet Gvajane nad ovim vodama i regijom Essequibo.
Ovaj spor datira još iz kolonijalnog doba, kada su se Španija i Nizozemska natjecale za kontrolu nad tim područjem. Godine 1814. Nizozemska je ustupila svoje kolonije Essequibo, Demerara i Berbice Britaniji, koja ih je kasnije ujedinila u Britansku Gvajanu.
Venecuela je naslijedila špansko pravo na regiju nakon svoje nezavisnosti 1811. godine, ali Britanija je proširila svoju kontrolu dalje zapadno od rijeke Essequibo u 19. stoljeću.
Godine 1895. Venecuela je zatražila pomoć Sjedinjenih Država da riješi granični spor s Britanijom, pozivajući se na Monroeovu doktrinu, koja je američki kontinent proglasila nedostupnom za europsku intervenciju.
SAD je intervenirao i prisilio Britaniju da prihvati međunarodnu arbitražu nad cijelim spornim područjem. Arbitražni sud, sazvan u Parizu 1898., dodijelio je većinu teritorija Britanskoj Gvajani 1899. Međutim, Venecuela je kasnije osudila presudu kao nevaljanu, navodeći da je sud bio pristran i korumpiran britanskim utjecajem.
Spor je ostao neriješen nakon što je Gvajana stekla nezavisnost od Britanije 1966. Venecuela je od tada zadržala svoje pravo na Guayana Esequiba, a povremeno je pribjegavala vojnom i diplomatskom pritisku kako bi potvrdila svoj suverenitet nad regijom.
Venecuela je također odbacila nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) za rješavanje spora i umjesto toga predložila bilateralne pregovore s Gvajanom.
