Sasvim običan let, tako je izgledalo. Prije tačno šest mjeseci, 24. marta ove godine, putnici ulaze u Germanwingsov Airbus 320 koji treba da ih preveze iz Barselone do Diseldorfa. Većina su Nijemci, među njima čitav školski razred iz gradića Halterna. Nijedan od putnika neće stići na cilj. Iznad francuskih Alpa letjelica konstantno gubi visinu. To dugo niko nije ni primijetio, piše Deutsche Welle.
Jedini kojem bi nešto moglo i moralo da bude sumnjivo i jedini koji bi nešto mogao da preduzme – u tom trenutku nije u kokpitu. Otišao je do toaleta. Kada je izašao, vrata kabine bila su zapečaćena. Kopilot nije otvarao. Pilot sve jače udara po vratima i doziva svog kopilota, na kraju urla. Nekoliko minuta kasnije već je prekasno – avion se raskomadao u sudaru sa planinskim masivom. Svih 150 ljudi u letjelici je smrtno stradalo. U pitanju je jedna od najgorih katastrofa njemačkog civilnog vazduhoplovstva i veliki udarac za Lufthansu kojoj pripada i Germanwings.
Da li se radilo o tehničkom kvaru? Ili je kopilot Andreas Lubitz izgubio svijest? Stručnjaci najprije nisu bili sigurni. Lubitz nije poslao poziv u pomoć. Podaci iz crne kutije dva dana kasnije prvi put ukazuju na stravičnu mogućnost: kopilot je svjesno zapečatio kokpit i namjerno oborio avion. Međutim, samo nedjelju dana više gotovo da nema sumnji.
U javnost izlazi sve više detalja iz biografije Andreasa Lubitza. Taj 27-godišnjak je godinama imao psihičke poteškoće i tražio pomoć desetina ljekara. Prije sedam godina prvi put je pao u tešku depresiju i išao na terapije. Na kraju je ipak dobio dozvolu za letenje. Pri tome su Lufthansi bile poznate njegove depresivne faze za koje se smatralo da su stvar prošlosti. Da je poslodavac kasnije saznao da psihički problemi nisu prestali, bio bi to vjerovatno kraj Lubitzove letačke karijere.
Očigledno je mladić zatajio svoje zdravstveno stanje. Istražitelji su u njegovom stanu pronašli gomilu pocijepanih uvjerenja o bolovanju – ljekari su mu preporučili da ostane kod kuće i na sam dan pada aviona. Izgleda da je Lubitz dugo razmatrao mogućnost spektakularnog samoubistva – u kojem ne bi bio jedini koji odlazi u smrt. Prema podacima tužilaštva, samo dan prije tragedije na internetu je studirao princip rada vrata kokpita kao i načine samoubistva.
Njemački istražitelji u svakom slučaju krivicu vide u Andreasu Lubitzu, a ne u Germanvingsu ili Lufthansi. Brojni ljekari su bili zabrinuti zbog njegovog stanja, ali nisu ni posumnjali na ovakav ishod. Do poslodavca ljekarski nalazi nisu ni stizali, svoja uvjerenja o bolovanju Lubitz nije predavao.
Otvorilo se i pitanje odštete. Lufthansa je porodicama stradalih njemačkih državljana paušalno ponudila po oko 50.000 eura, bez obzira na moguću kasniju odluku suda. Advokati porodica žrtava smatrali su da je to premalo. Žele da prebace proces u Sjedinjene Države i da tamo možda i podnesu tužbe – u Americi mogu da računaju sa višim odštetama.
Lufthansa je izdvojila 15 miliona eura za projekte obilježavanja nesreće – tim novcem bi trebalo da budu građena i spomen-obilježja u francuskom mjestašcu Prads-Haute-Bleon u blizini mjesta pada. Trenutno postoji samo jedna ploča u Vernetu, nekoliko kilometara dalje. Porodice žrtava i dalje ne mogu slobodno na mjesto nesreće jer neki radovi još nisu završeni.
Katastrofa od prije šest mjeseci već je imala konsekvence po bezbjednosne standarde. U Evropi više u kokpitu ne smije da ostane samo jedna osoba. Psihička stabilnost pilota od sada će biti pod lupom. Kako kažu u udruženju ljekara koji se staraju o zdravlju pilota, psihički problemi neće značiti automatski kraj karijere.
Pilotima će biti nuđena pomoć, slično kao što se to čini sa onima koji imaju problema sa alkoholom. Ali za one koji skrivaju svoje psihičke bolesti – neće biti milosti.
