Sjeverna Koreja će kažnjavati one koji posjeduju strane filmove, odjeću ili govore slengom
Yoon Mi-so je ispričala kako je imala 11 godina kada je prvi put vidjela da su vlasti pogubile muškarca zato što je kod sebe imao južnokorejsku dramu. Njegovo pogubljenje moralo je gledati čitavo susjedstvo.
"Da niste gledali, to bi se smatralo izdajom. To nikada neću zaboraviti. Još uvijek vidim kako mu teku suze. Vezali su mu oči, ali je povez bio potpuno natopljen suzama. To je za mene bilo traumatično. Stavili su ga na kolac i svezali, a zatim ustrijelili", navela je.
BBC u svojoj reportaži dalje opisuje život u Sjevernoj Koreji navodeći da je on uporediv sa neprekidnim lockdownom, u kojem su ljudi bez interneta, društvenih medija i sa samo nekoliko televizijskih kanala koji su pod strogim nadzorom države.
Kao da to sve nije dovoljno, vođa te zemlje Kim Jong-un je odlučio otići korak dalje te uveo novi zakon protiv tzv. "reakcionarne misli". Na osnovu toga, svakome ko bude uhvaćen s velikom količinom videosadržaja iz Južne Koreje. SAD-a ili Japana prijeti smrtna kazna, a onima koji ih budu gledali predviđena je kazna zatvora od 15 godina.
Rat bez oružja
Jong-un je nedavno poslao poruku putem državnih medija u kojoj je pozvao Ligu mladih da poduzme mjere protiv "individualističkog i antisocijalističkog ponašanja" među ovom populacijom. Sada želi zaustaviti i upotrebu stranih izraza, frizura i odjeće za koju je rekao da su "opasni otrovi".
Kao primjer su navedena tri tinejdžera koji su poslani u kamp za prevaspitavanje nakon što su se ošišali poput jednog njihovog stranog uzora te nosili hlače iznad članaka.
Mnogi analitičari smatraju da se ovakve stvari događaju jer Jong-un zapravo vodi rat bez upotrebe oružja.
Osim toga, navode i da sjevernokorejski vođa pokušava zaustaviti vanjske informacije koje dolaze do naroda Sjeverne Koreje jer život u ovoj zemlji postaje sve teži. Vjeruju da milioni ljudi gladuju te ih stoga Jong-un sve striktnije hrani državnom propagandom.
Granice ove zemlje su sada zbog pandemije zatvorene pa je ona tako odsječena od vanjskog svijeta više nego ikada prije. Skoro je u potpunosti zaustavljena trgovina sa susjednom Kinom kao i dotok zaliha.
Krijumčarenje stranih filmova
Lokalni mediji su dobili uvid u kopiju novog zakona.
"U njemu stoji da ako se uhvati radnik ili voditelj fabrike bit će kažnjeni, a ako je riječ o djetetu, onda će kaznu snositi roditelji. Ovdje se radi o suzbijanju svih snova ili fascinacije mlađe generacije jugom. Drugim riječima, režim je zaključio da bi se mogao stvoriti osjećaj otpora ukoliko se uvedu kulture iz drugih zemalja", naveo je Lee Sang Yong, glavni urednik časopisa Daily NK.
Međutim, prijašnje zabrane samo su pokazale kako sjevernokorejski narod može biti snalažljiv i kako već ima razvijen sistem krijumčarenja stranih filmova iz Kine.
"Krijumčareni filmovi iz Kine na USB stickovima sada su uobičajeni poput kamenja - lako ih je prikriti, a imaju i lozinku. Ako tri puta zaredom unesete pogrešnu lozinku, USB briše sadržaj. Ukoliko je sadržaj posebno osjetljiv, možete čak postaviti da se sve obriše nakon prvog pogrešnog unosa lozinke", ispričao je Choi Jong-hoon, jedan od rijetkih ljudi koji je prošle godine uspio pobjeći iz Sjeverne Koreje.
Kazna u radnom logoru
I Yoon Mi-so s početka teksta se prisjetila kako su se njeni susjedi snalazili i uz veliki trud nabavljali strane filmove.
Ispričala je da su jednom posudili akumulator za automobil i priključili ga na generator kako bi dobili dovoljno struje za napajanje televizora. Sjeća se da je tada gledala južnokorejsku dramu "Stairway to Heaven" - ljubavnu priču o djevojčici koja se prvo bori s pomajkom, a nakon toga s rakom.
Choi je naveo da je režim početkom 2000-ih počeo primjećivati sve veći dotok filmova iz Kine i da su zbog toga počeli pretresati i univerzitete. Prvo su one koji su uhvaćeni da gledaju strane filmove slali na godinu u radni logor, ali se kasnije pokazalo da ta kazna nije bila dovoljna za suzbijanje švercanja filmova.
"Prvo je kazna bila otprilike godinu u radnom logoru, ali to se promijenilo u više od tri godine u logoru. Trenutno, ako idete u radne kampove, tamo je više od 50 posto mladih koji su tamo završili jer su gledali strane videosadržaje. Ako neko gleda dva sata ilegalnog materijala, dobit će tri godine u radnom logoru. To je veliki problem, a gledanje filmova luksuz. Prvo trebate doći do hrane, da bi kasnije razmišljali o gledanju filma. Kada je teško nabaviti hranu, postaje pogubno za cijelu porodicu ako neko od njih završi u radnom logoru", poručio je Choi.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
