Smrt oca i sina pokazuje kako najsiromašnije regije Rusije nose breme Putinovih ratova

Kuratovo, smješteno 1200 kilometara sjeveroistočno od Moskve, najveće je od dvadesetak sela, neka se sastoje od samo nekoliko ljudi, koja čine ruralno naselje Kuratovo.

Stanovništvo naselja smanjilo se za gotovo četvrtinu tokom prošlog desetljeća na nešto manje od 700 ljudi jer stariji umiru, a mladi se sele u male ili velike gradove zbog posla.

Prosječna plaća u ovom dijelu Republike Komi je 43.580 rubalja (475 dolara) mjesečno. Stanovnici koji rade u malim tvrtkama poput kafića i trgovina mješovitom robom ili u javnom sektoru obično zarađuju između 26.000-35.000 rubalja (280-380 USD) mjesečno.

Usporedbe radi, mladići koji su potpisali ugovore o služenju u ruskim oružanim snagama prije rata u Ukrajini obično su zarađivali od 30.000 (587 KM) do 60.000 (1100 KM) rubalja mjesečno, zajedno s besplatnim stanovanjem ili stambenim dodatkom. Ukupna plaća raste sa svakim unapređenjem i godinom službe. Mnogi ulaze u službu zbog mogućnosti kupnje kuće o državnom trošku.

Aleksandr je živio sa svoje troje mlađe polubraće i sestre, majkom i očuhom Sergejem, u malom dvosobnom stanu. Kako su Maksakova djeca rasla, životni prostor je postajao sve tješnji.

Maksakova je kupila stan, dijelom, od penzije koju je dobila za Semjonovu smrt. Pokušavala je uštedjeti kako bi Aleksandru kupila stan u najbližem gradu, ali mučila se sa svojom mjesečnom plaćom od 20.000 rubalja (391 KM) kao kuharica u lokalnom vrtiću.

Putinov uspon na vlast koincidirao je s rastom cijena roba koji je doveo do, možda, najvećeg desetljeća ekonomskog rasta Rusije, osiguravajući mu široku popularnost. Međutim, ruska privreda uglavnom stagnira od ranih 2010-ih zbog raširene korupcije, rata i sankcija.

I dok Moskva, Sankt Peterburg, Soči i nekolicina drugih gradova u Rusiji i dalje dobivaju milijarde dolara u projektima uljepšavanja kako bi umirili ponekad nemirne gradske stanovnike, veliki dijelovi zemlje, poput ovog kutka Republike Komi, vidjeli malo poboljšanja.

Kao dio svoje predizborne kampanje 2018., Putin je obećao uložiti stotine milijardi dolara tijekom godina u poboljšanje životnog standarda, posebno onih koji su bili ostavljeni. Nacionalni projekti, kako su ih zvali, ciljali su na ključna područja kao što su obrazovanje, zdravstvena njega i stanovanje. Rat, korupcija i loše upravljanje značili su da je malo toga postignuto u proteklih pet godina.

Aleksandar je, kao i njegov otac, regrutovan u vojsku s 18 godina na obveznu službu koja sada traje samo godinu dana, nakon promjena provedenih 2007.-2008. Po završetku 2020., Aleksandr je pristao potpisati trogodišnji ugovor.

Ruska vojska pokušava preći na potpuno profesionalne snage koje se sastoje od vojnika po ugovoru, ali još uvijek ne postiže taj cilj. Tinejdžeri regruti bez fakultetske diplome glavne su mete, namamljeni visokim platama.

"Sasha me uvjerio da sada nema ratova, da se ništa strašno ne događa. To me uvjerilo da se slažem s njegovom odlukom", prisjetila se Maksakova.

Odlazak u Rat

Na Aleksandra je možda također utjecala čast koju su lokalne vlasti ukazale njegovom ocu, kojeg nikada nije poznavao, da se pridruži. Aleksandar je postao tenkist, poput svog oca. 2021., godinu dana od isteka ugovora, žudio je završiti i vratiti se kući, kaže Maksakova.

Došao je kući na kratki odmor u martu 2021. baš kad je Rusija gomilala trupe duž granice s Ukrajinom. Prije nego što se sljedećeg mjeseca vratio u službu, svratio je u vrtić da se pozdravi s majkom. Bio bi to posljednji put da ga je vidjela živog.

Deset mjeseci kasnije Putin je najavio invaziju na Ukrajinu. U tjednima koji su prethodili ratu, Aleksandrova jedinica je poslana na Krim koji je kontrolirala Rusija.

"Kad je Putin objavio rat, kao da me ta riječ ubila. Cijelo tijelo osjećala sam kao da me peče. Moj sin je tamo! Nisam mogla disati. Bila sam kao zombi", kaže Maksakova.

Njegova jedinica je kasnije poslana u Donjeck, gdje su se vodile najžešće borbe. Manje od dvije sedmice prije nego što je trebao dobiti godišnji odmor, teško je ranjen u borbi. Sljedeći dan, 2. jula 2022. godine preminuo je u bolnici. Okolnosti njegove smrti nisu otkrivene.

Danima kasnije, dok je Maksakova spremala hranu u vrtiću, kolege su joj rekli da mora otići do susjednog seoskog vijeća. Kad je ušla, Aleksej Beljajev, oblasni vojni komesar, stajao je tamo s drugim muškarcima u vojnim uniformama. Srce joj se stisnulo.

"Začepi!" vrisnula je prije nego što su uspjeli otvoriti usta dok je rukama držala uši. “Da se nisi usudio ništa reći! Nemoj reći ni riječ! Godinu dana kasnije, kaže da je još uvijek ljuta.

Putin "nema pravo slati takve male dječake u rat", kaže ona o svom sinu i hiljadama drugih mladića koji umiru u Ukrajini.

"Neka odu oni koji su stariji i iskusniji, a ne oni koji nisu ni počeli živjeti Nije bilo potrebe za objavom rata. Jednostavno su poslani u maštinu za mljevenje mesa", kaže Masakova.

Spomenici krase žutu aluminijsku fasadu osnovne škole u kojoj su otac i sin učili. Spomenici navode da su muškarci "herojski poginuli" izvršavajući svoje vojne dužnosti u Čečeniji, odnosno Ukrajini. Obojica su odlikovana Ordenom za hrabrost.

Kako bi joj dali odštetu za smrt njezinog najstarijeg djeteta, federalna i regionalna vlada isplatile su Maksakovoj ukupno 14,5 miliona rubalja (285.000 KM). Kazala je kako bi mogla otići iz grada i kupiti stan u većem gradu, no da ipak ne želi napustiti Aleksandra.