Sukob Turske i Kurda seže daleko u prošlost: Obećana država i sporazumi koji su onemogućili njeno formiranje
Turska vojska je prisutna u sjevernom Iraku od aprila 2022. godine, kao dio operacije Claw-Lock. Misija ima za cilj da demontira tamošnje uporište PKK i spriječi je da pokrene prekogranične napade na Tursku. Međutim, smrtonosni napadi se sada dešavaju svakih nekoliko sedmica.
Iračka vlada u Bagdadu više puta je pozivala na povlačenje Ankare, ali turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan obećao je da će ostati dok se misija ne završi.
Turska smatra terorističkim organizacijama i PKK i Jedinice za zaštitu naroda (YPG), sirijsko-kurdsku grupu na čelu koalicije protiv Islamske države (ISIS) koju predvode SAD, zbog čega redovno bombarduje njihove enklave u Siriji i Iraku.
Turski avioni uništili su 29 bunkera, skloništa, pećina i naftnih postrojenja u regijama Metina, Hakurk, Gara i Kandil u sjevernom Iraku i sjevernoj Siriji, saopćilo je danas tursko ministarstvo odbrane.
"Borit ćemo se do kraja protiv terorističke organizacije PKK unutar i izvan naših granica," izjavio je danas turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan , izražavajući saučešće porodicama vojnika.
Ko su Kurdi i kakvo je njihovo iskustvo?
Kurdi su etnička grupa koja živi na Bliskom istoku, odnosnona jugu Turske, sjeveru Sirije, sjeveru Iraka, te su naseljeni u Iranu.
Podijeljeni su i jezički, a poznato je da postoje najmanje tri dijalekta koji Kurdi koriste. Do raspada Osmanskog carstva živjeli su nomadskim životom, zbog čega su ih Turci tokom 20. stoljeća nazivali “planinskim Turcima” (turski: Dağ Türkleri).
Kurdsko iskustvo od svakih od ovih država je dugačije. U Turskoj većina Kurda ne podržava terorističke akcije THK (Kurdistanska radnička partija) koja se bori za nezavisnost Kurda u Turskoj. Na sjeveru Sirije jedan dio Kurda je u savezu s THK. Separastiste je Turska prije nekoliko godina bombardovala, a istovremeno imajući odlične odnose s iračkim Kurdima koji nisu surađivali s THK.
Problem s Kurdima u Siriji počinje 2011. godine u vrijeme Arapskog proljeća, kada je tadašnji lider Sirije odlučio napraviti problem Turskoj na granici sa Sirijom, pošto Turska podržava demokratsku opoziciju u Siriji. Time su, pak, vraćena određena prava Kurdima na sjeveru. On je zapravo prepustio da sirijski Kurdi postanu problem Turskoj na granici sa Sirijom.
Za vrijeme Osmanske države Kurdi su živjeli u jednoj državi, no kada je počeo raspad 1916. godine, formirao se niz novih arapskih država na Bliskom istoku, a onda kada su “nacrtane” formalne granice, veliki broj stanovništva našao se na "pogrešnoj" strani. Inače, Diyarbakir je grad u Turskoj u kojem živi najveći broj Kurda, a Erbil u Iraku.
Dva važna historijska sporazuma kojima je onemogućeno stvaranje države Kurda
Sporazumom iz Sevresa 1920. godine zemlje pobjednice Prvog svjetskog rata obećale su Kurdima stvaranje nezavisne države na dijelu teritorije Turske, tako da je u biti Sevreski sporazum označio početak podjele Osmanskog carstva.
Ranije, u Četrnaest tačaka iz 8. januara 1918. godine, odnosno deklaracije tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona izloženi su njegovi prijedlozi za poslijeratno mirovno rješenje. Jedna od četrnaest tačaka predviđa da neturske nacionalnosti Osmanskog carstva treba da budu “uvjerene u apsolutnu neometanu priliku autonomnog razvoja”, na što su Kurdi gledali kao na konačno uspostavljanje kurdske države.
Primjerice, tako je Grčkoj dodijeljen velik dio obale Male Azije oko grada Smirne (Izmira), kao i veći dio preostale evropske Turske. Međutim, Kemal-paša Ataturk je bio protiv tog plana zbog čega je poveo rat u kojem je Turska izašla kao pobjednica. Turski rat za nezavisnost je trajao tri godine. Kada je postigao kontrolu na terenu Kemal-paša formira parlament u Ankari 1922. godine, kada je odlučeno da se ukine sultanat.
Zapadnjaci su, također, prihvatili onoga ko je pobjednik na terenu. Naposljetku, u Lazani su 1923. godine uspostavljene granice moderne Turske države, tako da Kurdi od tada nikada nisu uspjeli formirati svoju državu.
Politički entitet iračkih Kurda je takav da imaju predsjednika, premijera, parlament, zastavu, svoj obrazovni sistem, vojsku i mnogo drugih elemenata državnosti, kao i uspostavljen kulturni identitet, no nemaju međunarodno prizanje.
Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji je zajedničko da nijedna ne želi da vidi formiranje "Kurdske države".
