Švedska i Finska na putu za nigdje: NATO je na čekanju, ali ima li strpljenje svoje granice

Euforija koja je vladala u aprilu i maju 2022. godine među NATO članicama, a vezano za proširenje ovog vojnopolitičkog bloka na Finsku i Švedsku, vrlo brzo je zamijenjena osjećajem zabrinutosti.

Uprkos činjenici da je većina NATO zemalja objeručke prihvatila te ratifikovala u parlamentima zahtjeve Švedske i Finske za učlanjenjem, a sve pod utjecajem dešavanja na istoku Evrope i ruske invazije na Ukrajinu, dvije države od početka ovog procesa pa sve do danas ostale su nepremostiva prepreka za saveznike.

Kao što je već od ranije poznato, Turska je bila jedna od zemalja NATO saveza koja je izabrala nešto drugačiji perspektivu kada je riječ o ulasku Finske i Švedske u ovu alijansu.

Umjesto ratifikovanja sporazuma, događaja koji je u većini zemalja bio čista star formalnosti, zvanična Ankara je pred ove države postavila niz zahtjeva koji su šokirali saveznike.

Naravno, šok u ovom slučaju ne proizilazi iz suštine zahtjeva Turske. Ova država, kao i sve druge, ima potpuno pravo da zastupa svoje interese i suvereno donosi odluke unutar vojnih i političkih blokova kojima pripada. Većina je toga bila i svjesna pa su tako nakon iznošenja zahtjeva zabilježene samo pojedine reakcije evropskih i drugih zvaničnika koji su na određeni način pokušali ismijati zahtjeve Ankare.

Međutim, od početka ruske invazije na Ukrajinu, ovo je možda bio prvi i jedini pokazatelj kakvog-takvog nejedinstva među saveznicima i znak da stvari neće ići jednostavno kada se govori o proširenju NATO-a.

Iako su saveznici pokazali do sada neviđeni nivo sloge u kontekstu podrške Ukrajini, proširenje NATO-a je pitanje koje su pojedine države članice odlučile tretirati prije svega kroz prizmu svojih interesa.

"Velika šansa i.... stativa"

Istina, na samitu NATO-a koji je održan u Madridu, platforma je vrlo dobro iskorištena i za trilateralni sastanak između predstavnika Finske, Švedske i Turske na kojem je postignut dogovor kako Ankara neće predstavljati prepreku NATO putu zemalja, ali da se prije toga moraju ispuniti zahtjevi koje je Turska iznijela.

Nakon višesatnog sastanka, prvi koji se tada obratio javnosti bio je generalni sekretar Jens Stoltenberg koji nije krio oduševljenje postignutim dogovorom.

"Sretan sam što mogu objaviti da smo postigli sporazum koji trasira put Švedske i Finske prema NATO-u. Turska, Finska i Švedska potpisale su memorandum koji se bavi zabrinutošću Turske, uključujući izvoz oružja i borbu protiv terorizma", dodao je generalni sekretar NATO-a.

Zahtjevi Turske su se prije svega odnosili na ekstradiciju određenih stanovnika Švedske kurdskog porijekla koji se sumnjiče za povezanost sa PKK pokretom, organizacijom koja je u Turskoj proglašena terorističkom.

Također, jedan od zahtjeva prema Finskoj i Švedskoj bio je i onaj koji se tiče dozvole za izvoz oružja što je pitanje koje, s ove tačke gledišta, za Stockholm i Helsinki predstavlja manju glavobolju u odnosima s Ankarom.

Iako je u memorandumu između tri države najavljena ekstradicija određenih osoba Turskoj, zakoni Finske, ali i Švedske i dalje predstavljaju prepreku za ovaj proces.

Vrhovni sud Švedske sredinom decembra donio je odluku o blokadi izručenja prognanog turskog novinara Bulenta Kenesa.

"Postoji nekoliko prepreka da se Bulent Kenes izruči Turskoj. Neke od optužbi protiv Kenesa nisu vezane za zločine u Švedskoj, što je, uz političku prirodu slučaja i njegov izbjeglički status, onemogućilo izručenje. Također, postoji rizik od progona na osnovu političkih uvjerenje ove osobe. Zbog svega navedenog, izručenje nije moguće", naveli su iz Vrhovnog suda.

S obzirom na to da je Švedska jedna od onih država koja drži do odluka pravosudnih institucija i ne preispituje ih, odluka Vrhovnog suda predstavljala je "sveto slovo" za vladu ove države. Premijer i drugi zvaničnici jasno stavili do znanja kako do ekstradicije novinara, ali i drugih osoba s "turske liste" neće doći.

Uprkos sastancima zvaničnika zemalja, nakon ove odluke postalo je jasno kako određeni zahtjevi koje je iznijela Turska pred Finsku i Švedsku neće moći biti ispunjeni.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu ponovio je kako Ankara traži konkretna djela, a ne lijepe riječi, a švedski premijer Ulf Kristersson po prvi put je otvoreno počeo kritikovati ponašanje Turske i to samo nekoliko sedmica nakon što je najavio kako bi Švedska mogla ispuniti zahtjeve Ankare.

"Turska želi stvari koje mi ne možemo i ne želimo da im damo. Oni su ranije potvrdili da smo uradili sve što smo obećali. Međutim, također kažu da žele stvari koje mi ne možemo dati u ovom trenutku. To su zahtjevi koji nisu navedeni u memorandumu o razumijevanju između Švedske, Finske i Turske", rekao je premijer Švedske.

Da pregovori polako stižu u slijepu ulicu potvrdio je i uvijek "rječiti" generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg koji je rekao kako očekuje da Švedska i Finska uđu u NATO, ali da se o datumu ne može govoriti.

“Uvjeren sam da će Švedska postati članica NATO-a. Ne želim da navodim precizan datum kada će se to dogoditi”, rekao je Stoltenberg.

Strpljenje na izmaku, a Mađarska se i ne spominje

Koliko god zvaničnici bili optimistični povodom članstva Finske i Švedske, evidentno je kako je strpljenje pri kraju, a da apsolutno niko ne zna na koji način riješiti problem koji se tiče onoga što je javnosti poznato. Osim poznatih stvari, tu je vjerovatno i niz zakulisnih radnji koje su vjerovatno poznate samo zvaničnicima Turske, Finske i Švedske, a o kojima niko ne želi govoriti javno.

Da situacija polako dolazi do zida dovoljno govori i činjenica da brojni bivši, ali i sadašnji NATO zvaničnici zagovaraju skraćivanje procesa članstva za Finsku i Švedsku u NATO-u što je također momenat koji nije toliko uobičajen za organizaciju poput NATO-a.

"Vanredna vremena zahtijevaju vanredne reakcije. Kao saveznici, moramo skratiti proces članstva. Sada se ruski predsjednik smije u Moskvi, dok Finska i Švedska sjede u čekaonici. NATO ne bi trebao čekati odluku Turske i Mađarske za ratifikaciju članstva Finske i Švedske. Zemlje koje su ratificirale članstvo mogle bi se zajednički dogovoriti da daju sigurnosne garancije prema Članu 5. NATO-a ovim državama, iako je proces članstva u toku", rekla je bivša zamjenica generalnog sekretara NATO-a Stefanie Babst.

Vjerovatno, ovakav scenarij u praksi i jeste moguć. Međutim, on bi sa druge strane otvorio Pandorinu kutiju te bi na kocku stavio apsolutno sve pa i smisao članstva u organizaciji gdje se, na stranu kakvi ti zahtjevi bili, nipodaštava pravo jedne ili više zemalja da traže od onih zemalja koje se na papiru definiraju kao saveznici da poštuju i uvažavaju njihove želje.

Primjera za to unutar Evrope ima mnogo, a jedan od njih svakako se odnosi na Evropsku uniju gdje se izuzeća od sankcija nisu pokazala kao gesta koja bi mogla odobrovoljiti drugu stranu da bude kooperativna u narednim odlukama.

Osim Turske koja je iznijela zahtjeve koji se svakim danom sve više ispostavljaju kao nemogući za ispuniti, Finska i Švedska tek trebaju preći i posljednju prepreku u vidu Mađarske. Viktor Orban, mađarski premijer, nekoliko puta do sada je govorio o tome kako ova država podržava ulazak Finske i Švedske u NATO, ali je isto tako nekoliko puta odlagao raspravu o ratifikaciji ulaska u Parlamentu Mađarske.

Posljednje informacije govore kako bi Mađarska o ovom pitanju trebala odlučivati već u januaru na prvoj ovogodišnjoj sjednici. S obzirom na ranije odgode, ni u Finskoj ni u Švedskoj ne vjeruju kako će vladajuća partija Fidesz koju predvodi Viktor Orban ispuniti obećanje.

Ono što je vjerovatnije, a što se razmatra kao opcija u Finskoj i Švedskoj jeste to da će Mađarska ovo pitanje iskoristiti za još jedno uslovljavanje na drugom frontu, onom koji se odnosi na Evropsku uniju i rat koji Budimpešta vodi s Briselom o odmrzavanju prijeko potrebnih fondova u vrijednosti od nekoliko milijardi eura.

U svakom slučaju, ako se i očekivala brza potvrda ulaska Finske i Švedske u NATO, od toga, sada je već sigurno, neće biti ništa. Turska najvjerovatnije neće odustati od svojih zahtjeva, a u narednom periodu, s obzirom na nadolazeće izbore u ovoj državi, pitanje je koliko su turski zvaničnici uopće raspoloženi za ozbiljnije razmatranje ovog pitanja.

Za Mađarsku se, kao jednu od zemalja koja nije ratifikovala sporazum, također ne može reći kada bi to mogla učiniti i šta zapravo Viktor Orban želi zauzvrat.

S druge strane, Finskoj i Švedskoj ne preostaje ništa drugo nego da čekaju. Čekanje se vjerovatno isplati, ali istovremeno u igri je i pitanje nacionalnog samopoštovanja. Pojam je to koji se sve češće može pročitati u finskim i švedskim medijima kada se govori o NATO-u i ulasku u ovu alijansu.

U tom slučaju i strpljenje, ma koliko bilo veliko, može imati svoje granice. Da li se ono u ovom slučaju već polako, ali i sa razlogom gubi?