Svjedočenja o životu pod ruskom okupacijom: Polje neeksplodiranih projektila, uništene kuće i glad

"Boli me glava od svih granatiranja, skoro smo umrli od gladi u prvih nekoliko mjeseci", rekao je.

Ovdašnja sela su uglavnom uništena kako od okupacije, tako i od nedavnog oslobađanja. I dalje nema struje, vode, a mještani se za hranu oslanjaju na volontere. Naš put do njega vodio nas je lošim cestama, koje su se samo pogoršavale kako smo nastavljali prema jugu, prema liniji fronta.

Uprkos sablasnom tihom i vidljivom razaranju, ima kretanja. Ukrajinska vozila se popravljaju pored puteva. Transporteri i tenkovi povremeno tutnje napred-nazad iz pravca grada Hersona. A a nepreglednim poljima se mogu vidjeti projektili koji nisu eksplodirali zbog mekog tla.

Postoji značajna vojna aktivnost. Linija logističkog snabdijevanja čini arteriju prema kontinuiranoj protuofanzivi Ukrajine.

"Puno ljudi daleko od linije fronta slavi", kaže nam jedan vojnik, koji želi da bude poznat samo po pozivnom znaku Gadfly.

"Svi su pomalo nervozni zbog odlaska na front", kaže on. "Tvoje srce ponekad drugačije kuca. Ali mi smo se prijavili za ovo. Dali smo obećanje. Kada pucanje počne, tri duboka udaha, nekoliko psovki i idete dalje", navodi on.

Gadfly je mobilizovan u martu i nije profesionalni vojnik. Njegova zemlja ima trenutni zamah, ali on misli da oni mogu u potpunosti istjerati Rusiju samo ako Zapad nastavi s vojnom podrškom.

"Problem je što su sela sravnjena. Nema se gdje sakriti. Ako nemamo vazdušnu nadmoć, bit će teško. Ponestaje nam aviona, tri-četiri su oborena prošle nedjelje.

Ulaskom u gradove nakon oslobađanja, možete naučiti mnogo o okupatorima, samo gledajući okolo. U jednoj školi koju su koristili kao bazu, njihove zalihe, municija i smeće su razbacani na sve strane. Ovo nisu tragovi disciplinovane sile. To je dokaz da su se borili u sirotinji i otišli u žurbi.

Niz ulicu novinari sreću Alyonu, u vrtiću koji je nekada vodila. Živjela je pod okupacijom dva mjeseca prije nego što je morala pobjeći. Rusi su je stavili na "crnu listu", navodno zato što je snabdijevala seljane hranom i pomagala im u evakuaciji.

"Samo su ostavili nered. Nered i bol", kaže Alyona. "Kada sam došla ovdje prvi put nakon oslobađanja, samo sam stajala ovdje i plakala. Zaista je teško."

Alyona kaže kada je prvi put srela ruskog vojnika, on ju je pitao "ko ti je dozvolio da živiš tako dobro?" Drvena kuća njene porodice ostala je gotovo prazna nakon što su Rusi sve odnijeli.