Trnoviti put Palestine u UN-u: Od prvih planova za mir do glasanja za punopravno članstvo
U sredini ovog sukoba, barem od te 1949. godine, su Ujedinjene nacije, najveća svjetska međunarodna organizacija. UN je nastao 1945. godine kao pokušaj rješavanja potencijalnih sukoba razgovorom i diskusijom. Skoro 80 godina nakon osnivanja, jasno je da su u velikoj mjeri neuspješni.
Dokaz za to je i izraelsko-palestinski sukob, koji bukti decenijama, dok UN nije ništa bliže rješenju, nego što je to bio 1947. godine kada je poslao svoj plan da historijsku regiju podijeli na jevrejsku i palestinsku državu.
Danas, decenijama kasnije, s mnoštvo neuspješnih planova iza njih, UN pokušava doći do održivog mira na drugi način, a u sjeni nove eskalacije sukoba koja je počela 7. oktobra, a u kojoj su život izgubile desetine hiljada ljudi, mahom Palestinaca.
Kako bi shvatili pokušaje UN-a da dođu do mira u ovoj regiji, moramo uzeti u obzir da situacija za Palestinu i za Izrael nije ista. Izrael je od 11. maja 1949. godine punopravna članica UN-a. Kao takva, ima pristup brojnim privilegijama koje nemaju članice ove međunarodne organizacije.
Izrael može glasati o rezolucijama, čak i onim koji se tiču njih, te može biti članica važnih UN tijela, poput Vijeća sigurnosti i Ekonomsko-socijalnog vijeća. S druge strane, Palestina je država posmatrač, odnosno članica s limitiranim pravima i skoro pa bez privilegija.
Čak i dolazak do tog statusa nije bio jednostavan za Palestinu. Nakon prvog kontakta, 1947. godine s planom podjele historijske regije Palestina, predstavnici Palestinaca su dugo čekali da budu prepoznati kao ravnopravni pred očima najveće međunarodne organizacije.
Prvi koraci su urađeni 1974. godine, rezolucijom 3237 kojom je Palestinska oslobađajuća organizacija (PLO) prihvaćena kao promatrač u UN-u. Međutim, prava i privilegije su bile skoro pa nepostojeće.
Status se nije mnogo poboljšao 14 godina kasnije, 1988. godine kada je PLO preimenovana u Palestinu, ali je ostao status promatrača. To, suštinski, znači da nije mogla glasati niti učestvovati u diskusijama u Generalnoj skupštini, niti biti član ijednog relevatnog UN tijela.
Status se, koliko toliko, poboljšao 10 godina kasnije, 1998. godine, kada je Palestina dobila mogućnost da učestvuje u diskusijama, a njeni predstavnici su dobili priliku da se obraćaju u UN tijelima, odgovaraju na obraćanja, budu sponzori i ko-sponzori rezolucija te da budu značajan dio rasprava o regiji Palestina i Bliskom istoku.
Trenutni status Palestine definisan je u potpunosti 2012. godine, rezolucijom 67/19 Generalne skupštine UN. Ovim "skokom" na poziciju "promatrača koji nije član", Palestina je došla na samo jedan korak od punopravnog članstva u UN-u, što veći dio svijeta smatra punim priznanjem nezavisnosti.
Nažalost, finalni korak prije priznanja neće biti ispunjen, barem ne u ovom trenutku. Za punopravno članstvo u UN-u potreban je pozitivan glas Vijeća sigurnosti ove organizacije. To znači da sve stalne članice i barem četiri od 10 nestalnih članica ovog tijela mora glasati "za", a poznato je da će SAD glasati "protiv".
Već su iz američke delegacije glasali protiv ovog prijedloga 18. aprila, a nakon posljednje odluke Generalne skupštine kojom se ojačava status Palestine, očekuj se kako će Vijeće sigurnosti nakon 10. maja glasati ponovo o ovom pitanju. Nažalost po građane Palestine, i ovaj put se očekuje veto SAD-a.
Ono što je poznato jeste da bi punopravnim članstvom u UN-u Palestina sebi osigurala ravnopravno mjesto za stolom u diskusijama koje se direktno tiču upravo njih i njihove regije. Međutim, realno je reći da bez dogovora s Izraelom, koji će uvijek imati podršku SAD-a u međunarodnim organizacijama, država Palestina neće biti potpuno prepoznata u Ujedinjenim nacijama.
