Vladimir Putin i duhovi pušteni iz boce: Plaćenici kao ruka spasa, ali i velika omča oko vrata

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, u borbama su u većini slučajeva učestvovali pripadnici regularnih trupa vojske Ruske Federacije.

Osim regularnih vojnika, i to u ograničenom broju s obzirom na zakonsku regulativu vezana za pojam "specijalne vojne operacije", u prvobitnim napadima na Kijev i druge gradove na jugu i istoku Ukrajine, učestvovali su i pripadnici specijalnih snaga kao što su Spetsnaz te ruske vazdušno - desantne snage koje su trebale imati ključnu ulogu u zauzimanju aerodroma Gostomelj nedaleko od glavnog grada Ukrajine.

Pored njih, u borbama naročito na jugu Ukrajine učestvovale su i snage čečenskog lidera Ramzana Kadirova koji je od prvog dana rata u Ukrajini bio jedan od prvih koji je stao uz Vladimira Putina te je na područje Ukrajine poslao veliki broj čečenskih snaga koje su svoj fokus imale na području Mariupolja.

Međutim, kako je ukrajinska odbrana jačala, tako su se stvarali i preduslovi za kontraofanzivu ukrajinske vojske. Ruska vojska se prvobitno povukla s područja Kijevske oblasti, a zatim i iz Harkovske regije.

Gubitak na frontu za Rusiju je bio i više nego šokantan, a vojni neuspjesi prvobitno su se pokušavali nadomjestiti smjenom generala i drugih glavnokomandujućih kadrova "specijalne vojne operacije".

Redom su padali Gerasimov, Andrej Serdjukov, Aleksandar Dvornikov i niz drugih vojnih lica, a do danas je metodologija imenovanja i smjene komandnih kadrova u Ruskoj Federaciji ostala prilično konfuzna.

"Jasno je da on nije donosio ispravne odluke kao ni njegova vojska u pogledu učinka na bojnom polju. Još uvijek pate od istih problema kao prije godinu. Logistika, održavanje, ljudstvo, kohezija. Mogao bih da nabrajam. To potvrđuje i činjenica da on nastavlja mijenjati generale kao što ja mijenjam čarape", rekao je američki vojni zvaničnik John Kirby.

Džoker pomoć prijatelja

S obzirom na tešku situaciju na frontu, rukovodstvo Ruske Federacije posegnulo je za nizom rješenja kojima su se nastojali prikriti gubici i nadoknaditi broj vojnika naročito u istočnom dijelu Ukrajine. Predsjednik Rusije Vladimir Putin se u septembru 2022. godine ponovno obratio naciji te je saopćio kako je potpisao ukaz o pokretanju djelimične mobilizacije unutar stanovništva Ruske Federacije.

"Govorim o djelimičnoj mobilizaciji. Mobilisat ćemo one koji su u rezervi, koji imaju iskustvo u armiji i koji imaju iskustvo u borbama. Prije nego što budu poslani na front, proći će kroz obuku. Odluka je potpisana. Mobilizacija se organizuje od danas. Pozivam sve regije da nam pruže podršku u ovome. Želim poslati i poruku onima koji će biti mobilizirani. Bit će im garantovani isti uslovi kao i vojnicima koji su tu pod ugovorom", rekao je Putin.

Već tada, vjerovatno i je i sam Vladimir Putin bio svjestan činjenice da djelimična mobilizacija svoje efekte ne može dati odmah. Javili su se problemi sa spiskovima, administracijom, kadrovima koji bi trebali obučavati mobilisane vojnike, a činjenica da za kakvu-takvu obuku treba proći sigurno nekoliko mjeseci još je jedan od argumenata koji nije išao u prilog prvom čovjeku Rusije.

Zbog toga, rusko rukovodstvo izvuklo je asa iz rukava koji se u prethodnim godinama pokazao izuzetno efikasnim na ratištima širom Bliskog istoka, a naročito Afrike - Wagner grupu.

Paravojna formacija Wagner osnovana je 2014. godine sa prvobitnim ciljem pomoći proruskim separatistima u Donbasu. Vremenom, organizacija iza koje stoji Jevgenij Prigožin razvila je mrežu kontakata koji su joj omogućili regrutovanje kadrova širom svijeta, a naročito područja koja se nalaze u konstantnom stanju sukoba.

Vrlo brzo, organizacija je sa područja Donbasa svoje djelovanje proširila prvobitno na Siriju, a potom i na Libiju gdje se donedavno nalazio veliki broj plaćenika koji su se u građanskom ratu borili na strani libijskog generala Khalife Haftara.

S obzirom na to da je riječ prije svega o privatnoj organizaciji, Wagner je vremenom razvio i poseban način finansiranja operacija ove grupe i svih onih koji su uključeni u borbe pod oznakom Wagnera.

Javna je tajna da u borbama u zemljama širom Afrike, borci Wagnera prije svega imaju cilj zauzimanja strateški važnih objekata kao što su rudnici koji, uz pomoć i prešutno odobravanje vladajućih struktura koje i nemaju mnogo izbora, postaju prvi i glavni izvor finansiranja vojnih operacija.

Prema informacijama brojnih svjetskih agencija, prihodi od rudnih bogatstava Wagneru su do sada donijeli više od milijardu dolara koji su dalje iskorišteni za finansiranje nabavke opreme, regrutovanja novih kadrova i slične aktivnosti.

Naravno, novac za pokretanje Wagner grupe njenom osnivaču Jevgeniju Prigožinu nije pao sa neba. Od dolaska Vladimira Putina na vlast s kraja 20. i početka 21. stoljeća, Jevgenij Prigožin postao je jedan od ključnih saradnika ruskog predsjednika. Kako je vrijeme odmicalo, Prigožin je dobijao sve veće povjerenje Putina što mu je omogućilo da kroz brojne poslove i kompanije u kojima je bio vlasnik ili suvlasnik dobija basnoslovne iznose iz ruskog državnog budžeta.

Iako je povezanost između Putina i Prigožina bila i više nego jasna, ova činjenica za ruskog predsjednika sve donedavno i nije predstavljala preveliku glavobolju. Wagner grupa je svoje djelovanje većinom fokusirala na ratišta udaljena dovoljno da Vladimir Putin i vojni zvaničnici regularne ruske vojske ne moraju brinuti o njihovim aktivnostima.

Manje-više, rukovodstvo Rusije nije marilo za sve ono što Wagner radi po Siriji kao i nizu afričkih zemalja gdje su optuženi za brojne ratne zločine.

Puštanje duha iz boce

Međutim, pokretanjem invazije na Ukrajinu te komplikovanjem situacije na frontu, Wagner je postao organizacija u kojoj je Vladimir Putin na neki način vidio i spas. Iako su Wagnerovci od početka bili uključeni u sukob u Ukrajini, od ljeta je organizacija, uz odobravanje ruskog rukovodstva koje je očajnički tragalo za uspjehom na fronut, započela masovniju mobilizaciju kadrova.

Za razliku od redovne mobilizacije koja se obavlja među običnim stanovnicima, privatne armije kao što je Wagner grupa potencijalne kandidate za posao traži na potpuno drugim mjestima. Tako se prije šest mjeseci pojavio snimak Jevgenija Prigožina u jednom od ruskih zatvora gdje je držao govor zatvorenicima.

"Predstavnik sam privatne vojne kompanije Wagner. Možda ste čuli za nju. Rat je težak, nije kao Čečenski. Prosjek utrošene municije je 2,5 puta veći nego što je bio u Staljingradu. Prvi grijeh je dezerterstvo. Tokom obuke, bit će vam objašnjeno koje granate morate imati kod sebe prilikom predaje. Drugi grijeh su droga i alkohol. Poslije šest mjeseci se vraćate kući. Oni koji žele, mogu ostati sa nama", dio je govora koji je Prigožin uputio zatvorenicima.

Zaista, bez obzira šta se mislilo o ruskoj invaziji na Ukrajinu, informacije sa terena su pokazale kako je intenziviranjem svojih aktivnosti Wagner zabilježio značajne uspjehe na istoku Ukrajine gdje grupacije i djeluje. Gdje su ruske trupe ostale zaglavljene mjesecima, Wagnerovci su vrlo brzo probijali linije.

Vjerovatno, najveći uspjeh privatna vojska je zabilježila na području Soledara gdje su uspjeli potisnuti ukrajinske trupe te zauzeti grad koji je, kakve li slučajnosti, također poznat po rudnicima.

"Jedinice Wagnera preuzele su kontrolu nad cijelom teritorijom Soledara. Želim još jednom da naglasim da nijedna jedinica nije učestvovala u napadu na Soledar osim boraca Wagnera", rekao je Prigožin nakon zauzimanja ovog grada.

Međutim, već tada, ali i znatno ranije, pokazalo se kako angažovanje privatne armije može predstavljati mač sa dvije oštrice. Jevgenij Prigožin ušao je u sukob sa ruskim vojnim rukovodstvom prije svega zbog neslaganja u načinu vođenja "specijalne vojne operacije".

Otvoreno, bez ustručavanja, Prigožin je kritikovao ministra odbrane Šojgua, kao i Valerija Gerasimova i druge komandne kadrove, a svađa je eskalirala prije nekoliko dana kada je Prigožin optužio rusko vojno rukovodstvo da mu uskraćuje municiju i da želi potpuno da ih eliminiše.

"Oni koji nas ometaju u pokušajima da dobijemo ovaj rat apsolutno i direktno rade za neprijatelja", rekao je Prigožin.

Također, nezadovoljstvo je eskaliralo i u tom smjeru da su pripadnici Wagnera gađanje na poligonu vježbali na metama koje su predstavljale upravo vodeće ruske generale

Da je Prigožin u ovom sukobu sam, to vjerovatno ne bi predstavljalo problem ruskom rukovodstvu da ga eliminiše. Međutim, uz Prigožina je stao i čečenski lider Ramzan Kadirov koji također mjesecima "bljuje vatru" na rusko vojno rukovodstvo. Interesantno, Ramzan Kadirov prije nekoliko dana je izjavio kako će se ubrzo posvetiti formiranju privatne armije poput Wagnera.

"Kada završim svoju službu u državi, ozbiljno planiram da se takmičim sa našim dragim bratom Jevgenijem Prigožinom i stvorim privatnu vojnu kompaniju. Mislim da će taj projekat biti uspješan", rekao je Kadirov.

Osim Kadirova i Prigožina, u priču o formiranju privatnih armija uključio se i ruski naftni gigant Gazprom za koji se također navodi kako je donio odluku o formiranju privatne armije.

U vremenu kada na svijetu egzistira veliki broj onih koji ne znaju šta će sa novcem koji posjeduju, formiranje privatnih armija očigledno je ideja koja se brojnim autokratski orijentiranim liderima, političarima i biznismenima sve više dopada. Svakako, državama poput Rusije, oni mogu poslužiti kao ruka spasa u trenucima kada u ratu ne ide kako treba.

Međutim, upravo na primjeru Rusije, pokazalo se kako puštanje duhova iz boce u vidu privatnih armija može predstavljati kobnu grešku koja se ne može tek tako ispraviti, a koja prve ljude države može koštati mnogo više nego što je to poraz u borbi ili ratu.