Zašto korona toliko pogađa Španiju? Mogući odgovor se krije u nekretninama
Pablo Cerda je iz Čilea došao u Madrid da studira filmsku režiju. I odmah mu je jedna stvar upala u oči.
"Ovdje svi žive na veoma malom prostoru." A kad je počeo da traži stan, brzo je shvatio da je to tako zbog visokih stanarina, ali i skučenih stanova. Ima mnogo stanova s malim sobama, ponekad i bez prozora, a sve to u zgradama sa mnogo spratova. Poslije nekog vremena je shvatio da je problem to što malo ljudi ima stalan i siguran posao, a tu su još i došljaci koji često nemaju dozvolu boravka, piše DW.
I mnogi Španci nemaju novca za luksuz velikog i udobnog stana. Eurostat procjenjuje da španska porodica s dvoje djece zarađuje u prosjeku oko 20.000 eura manje nego isto takva porodica u Njemačkoj. Pritom, kako piše časopis za stanovanje "Magazin", španska porodica plaća tek nešto manju stanarinu nego njemačka.
350 eura za šest kvadrata
Pablo iz Čilea je prošlog septembra, kada je došao u Madrid, gledao i stanove u centru grada – ali jednosoban bi tamo morao da plaća između 650 i 900 eura mjesečno. Bez obzira na krize, stanovi u Španiji nisu pojeftinili. S obzirom na to da za centar nije imao novca, Pablo je iznajmio stan u radničkoj četvrtu Valesas. Pa i tamo je, prema evidencijama španskih portala za nekretnine, stanarina u protekle četiri godine povećana za petinu.
"Sviđa mi se tamošnja atmosfera", kaže nam Cerda. On sad ne bi da se seli – ali to skupo plaća: vrijeme zabrane izlaska ovog proljeća proveo je u svojoj sobici od šest kvadratnih metara koju još uvijek plaća 350 eura mjesečno.
"Uslovi života mijenjaju ljude, naročito u doba pandemije", kaže Čileanac. Zabrane su u Španiji bile posebno stroge. A i sada su opet. I uprkos tome ima mnogo novozaraženih, jer se takve gusto naseljene četvrti brzo pretvaraju u žarišta. Povrh toga, tamo malo ima ljudi koji sebi mogu da priušte da rade kod kuće, pred računarom: to su ljudi koji rade fizičke poslove, njegovatelji, konobari, čistačice. Mnogi rade na crno, pa ne mogu da odu kod ljekara, niti mogu da se testiraju. A čak i da ostanu kod kuće, po pravilu je mnogo osoba koji žive u istom stanu.
Najbolji stanovi su za turiste
Dodatni i veliki problem, pogotovo u atraktivnim gradovima Španije, su stanovi koji se iznajmljuju turistima. Vlada Katalonije je po tom pitanju uvela drastične mjere: samo u Barcelonu je inače stizalo 30 miliona turista, ali ona je strogo ograničila broj stanova za izdavanje turistima. Sada je pokrajinska vlada uvela i ograničenje povećanja stanarina.
Pa ipak, u Barceloni je još uvek veliki problem doći do stana. To nam svjedoči i Nizozemac, Jasper van Dorestein.
"Nisu problem samo relativno visoke stanarine, već i uslovi koji se traže od stanara. Na primjer, uplata stanarine za nekoliko meseci kao kaucija – ali taj novac se ne vraća ako se odselite", kaže Nizozemac.
Takva garancija inače služi samo ako je nastala šteta u stanu, ali kod stanodavaca iz Barcelone važe drugačija pravila.
I tu pokrajinska vlada pokušava da uvede red, ali i Nizozemac kaže ovako: prilikom iznajmljivanja stana tu ste samo vi i vlasnik. Ako vi ne želite da prihvatite njegov uslove, na vratima već stoji neko ko hoće – legalno, nelegalno, svejedno. Gužva se ne smanjuje ni zbog pandemije. Katalonija je ponovo teško pogođena, a hoteli ne smiju da primaju goste, restorani i kafane moraju da zatvore vrata sljedeće dvije nedjelje.
Mnoštvo je stanova – prazno i pusto
Pedro Arabela sa Međunarodnog univerziteta u Madridu je stručnjak za tržište nekretnina.
"Kod nas jednostavno škripi u samom sistemu. Moralo bi da se graditi više socijalnih stanova, na praznom zemljištu koje je u vlasništvu općine, kakvog ima gomila na periferijama gradova", kaže Arabela dodajući da je proteklih decenija cijena građevinskog zemljišta u gradovima eksplodirala.
Pored toga, prema mnogim procjenama u Španiji ima više od milion stanova koji su prazni, ali nisu na prodaju. Veliki dio toga su nekretnine koje su dospjele u vlasništvo banaka u doba krize, a nema sumnje kako će u ovo doba korone biti još mnogo takvih slučajeva zbog propasti građevinskih poduzetnika.
Među njima ima mnogo zgrada koje nikada nisu ni završene, ali ima i onih koje jesu. Neki ljudi iz očaja neovlašteno ulaze u takve stanove i okupiraju ih – pogotovo siromašni koji nemaju novca za stanarinu, ali i na stotine hiljada stranaca bez valjanih isprava koji zbog toga praktično uopće i ne mogu da dođu do stana.
"Kod iznajmljivanja uvijek neko mora da bude garant, neko ko ima uredan ugovor o radu. A onda taj neko mora da pazi da onaj za koga je garantovao redovno plaća stanarinu", objašnjava Bugarka Ivanka Ivanova iz sopstvenog iskustva.
Šta ćete izabrati...
Stanovi su u Španiji skupi, a život je podjednako skup kao i u Njemačkoj, pokazuju podaci Eurostata, statističke službe EU. Zato većina ljudi ima novca za male stanove, a zbog skupog zemljišta grade se ogromne stambene zgrade. I to u stvar nije jasno ni samim Špancima: to je u stvari zemlja koja je gotovo na samom dnu po gustini stanovnika. Pa zašto se onda ne gradi u širinu? Prije svega zato što i u Španiji veliki broj ljudi odlazi sa sela u gradove.
Španski kompozitor za film Manuel Vilalta ima svoju teoriju.
"Mi se koncentrišemo i volimo gomile. Imati kuću kao ja, to je u Španiji izuzetak. Sada u pandemiji sam međutim sretan što živim na selu", kaže on.
Ali to ima i svoju cijenu: Španija ima oko 300 bolničkih kreveta na 100.000 stanovnika (Njemačka oko 800), ali gotovo sve te postelje su u velegradovima kao što su Madrid, Barcelona, Bilbao... Ali ne i u Sijeri gdje živi Vilalta.
Pa šta onda odabrati: gužvu i male i skupe stanove, a time i opasnost od korone? Ili prostranstvo, ali bez ljekara? Čileanac cerda se ipak tješi:
"Mi u Madridu bar tu imamo neku prednost".
