Za Vladimira Putina, Milorad Dodik je navrijednije oružje zapadno od Dnjepra

Početkom decembra 2021. godine Dodik je pompezno najavljivao sastanak sa tada kontraverznim, ali još uvijek neoptuženim za ratne zločine predsjednikom Rusije. Pažnju javnosti je privuklo to što sastanak nije bio objavljen na službenoj stranici Kremlja, nije bilo ni fotografija ni videa sa sastanka.

Dodikovu čast tada je spasio glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov koji je potvrdio da je sastanak održan, navodeći da zvanično nije objavljen zbog fokusa na drugim obavezama Putina tog dana. Treba naglasiti da je Dodik tada bio u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a ne predsjednika jedne od njenih administrativnih jedinica.

Godinu i po nakon toga, Dodik je po treći put put od 24. februara i početka ruske invazije na Ukrajinu, koja je odnose Rusije sa Zapadom dovela na historijski nisku razinu u svojstvu predsjednika RS-a posjetio Vladimira Putina i Moskvu. Za razliku od susreta iz decembra 2021. godine, ovaj put je Dodik dočekan uz "fanfare", članke u ruskim medijima i čak bi se reklo sa više pažnje nego što bi to inače priličilo predsjedniku malog i na globalnom planu relativno neznačajnog entiteta u Bosni i Hercegovini.

Pa šta se krije iza ovakve promjene u odnosu između Putina i Dodika.

Nakon agresije na Ukrajinu i propasti prvobitnog plana brze pobjede Putin se našao u teškom geopolitičkom klinču sa kolektivnim Zapadom. Uvedene su mu brojne sankcije, a u njegovom arsenalu ponestaje oružja kojima može ucijeniti Evropsku uniju i SAD.

Plinska ucjena Evrope pokazala se totalno neuspješnom. Iako su u jednom trenutku cijene plina u EU dosegle historijski visoke razine, EU je uspjela da riješi problem i uspostavi stabilno tržište. Nafta nije bila ni ozbiljan problem, a EU i SAD su je opteretili i sankcijama kojima je ograničena gornja cijena na 60 dolara.

Tako se Putin našao u situaciji da Milorad Dodik postane jedan od njegovih posljednih asova u rukavu kojim može Zapadu zadati glavobolju. Druge karte koje Putin koristi su izvoz ukrajinskog žita preko Crnog Mora, ali od eventualne blokade bi najviše patila Afrika gdje se Putin pokušava da nametne kao siguran partner.

U toj situaciji Dodik postaje jako vrijedan saveznik Putina. Naime, sa svojom gotovo neograničenom političkom moći, bez ozbiljne političke i sa nepostojećom ideološkom opozicijom te retorikom kojom održava tenzije na visokom nivou, Dodik postaje odlična tempirano oružje kojom Putin može "zapaliti" Balkan.

Javnost je često označavala Dodika kao nekoga od koga Putin nema previše koristi i ko će biti odbačen. Ipak, kontrolom nad Dodikom, Putin je u poziciji da ima svoga čovjeka duboko u evropskom dvorištu i da EU uvijek drži u određenoj dozi neizvjesnosti i straha od moguće eskalacije.

Bilo kakva eskalacija na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini bi predstavljala geopolitičku katastrofu za EU jer bi se pokazalo da su godine vođenja blage politike, ukrućene u birokratske poteze i lažne izjave o napretku.

Dodikov savez sa Putinom je i izazov za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Medijski navodi o zahladnjelim odnosima Dodika i Vučića su učestali i svode se na to da bi Vučić rado kao glavnu ličnost u RS-u vidio Jelenu Trivić. Sukob koji je tinjao prebacio i se na tabloide koji služe kao megafon vlasti Vučića i koji su kritkovali Dodika zbog odnosa prema protestima u Beogradu.

Za Vučića bi veći problem bio to ako Zapad smatra da je u stanju kontrolisati Dodika što on zapravo i nije. Dodikova veza sa Rusijom je direktna i bez posrednika. Vučić kao predsjednik Srbije govori o neutralnom stavu Srbije u ratu u Ukrajini i za razliku od Dodika nije održavao javne sastanke sa Putinom. Dodik tvrdi da je Republika Srpska neutralna, ali njegove izjave jasno su na tragu ruske propagandne i opravdanja agresije na Ukrajinu.

Uostalom, paradoksalno je kada se u ratu između dvije države naziva neutralnim, a jedna od te dvije države te prima uz sve državne počasti, dok druga i ne obraća pažnju na tebe.

Sastanak Putina i Dodika na visokom nivou jasna je poruka Evropi, ali je i Dodikova konačna odluka. Naime, Dodik se svojim apsolutnim vezanjem za Putina pustio u krupne geopolitičke igre u kojima je puno teže plivati od lokalnih obračuna. Putin je sastanak organizovao na ovako ozbiljnom nivou jer je na taj način pokazao i ostatku svijeta da u Evropi još uvijek ima saveznike. Simbolično Dodik je posljednji Putinov igrač koji se nalazi na vlasti zapadno od Dnjepra. Orbanova Mađarska je i pored svojih stavova i dalje članica NATO-a i EU, te je se teško može okarakterisati kao aposolutnu rusku marionetu.

Jedna od koristi za Putina je i forsiranje nove istočne interkonekcije za ruski plin u Bosni i Hercegovini. Naime, ostvarivanje ovog projekta bi pokazalo da je Rusija i dalje u mogućnosti da izvodi energetske projekte u avliji Evropske unije. Evropska unija u strahu od eskalacije, ne nastupa oštro prema Dodiku ni projektima koji su očito ruski geostrateški interesi jer je u strahu da bi takva reakcija izazvala nekontrolisanu reakciju Dodika.

Uzaludna nada Evropske unije da će minimalnim potezima i bez većeg pritiska uspjeti da riješi problem Dodika im se sve više odbija od glavu. Evropske birokrate nemaju hrabrosti da povuku odlučne poteze, koji bi eventualno uključivali ozbiljne sankcije jer procjenjuju da im je status quo najkorisnija stvar trenutno, ali time ne gledaju široku sliku posljedica koje to može ostaviti po Bosnu i Hercegovinu i zapadni Balkan.

Ne radi se samo o ličnom kapacitetu Dodika ili mogućnostima RS-a da napravi stvarne probleme. Bez obzira na ulaganja Policija RS-a i eventualne paravojne formacije nisu ozbiljna prijetnja bilo kome, ali je Dodikova vrijednost za Putina u tome da kolikogod minorna eskalacija bila napravila bi ozbiljne probleme sa percepcijom snage Evropske unije.

Kontrolom nad Dodikom, Putin drži šibicu u ruci za paljenje evropskog bureta baruta, a kada se za lidere kao što su Putin veže sudbina može se biti u situaciju da se jednog dana probudite sa ponudom "koju ne možete odbiti".