Fiat Cinquecento bio je praktičniji nasljednik Peglice sa sportskim ambicijama
Dugačak samo 3,23 metra i isključivo u trovratnoj karoseriji, ali s dovoljno mjesta za četiri osobe, sićušni Cinquecento je bio mudar odabir jeftinog mini automobila za gradsku vrevu. Sportske ambicije su na površinu iznjedrile popularni Sporting.
Italijanski proizvođač automobila predstavio je moderni Cinquecento početkom devedesetih kao malo jeftino vozilo, koje je pripadalo mikrosegmentu, pozicioniranom ispod Pande. Kako bi smanjio troškove proizvodnje, proizvodio ga je u Poljskoj u tvornici, gdje se montirao Fiat 126, odnosno popularna Peglica na našim prostorima. Italijani su smatrali da sićušnom Cinquecentu pristaje ime kultnog predaka u pisanom, a ne brojčanom obliku, koji se proizvodio između 1957. i 1975. godine u više od tri miliona jedinica. Dijelom su bili u pravu, jer su u periodu od 1991. do 1998. godine proizveli ukupno 1.164.525 primjeraka.
Duži od Peglica za 18 cm
I tako, u Fiatovom Centro Stile studiju, pod vodstvom Ermanna Cressonija, nastao je automobil vrlo funkcionalnog dizajna, koji je bio duži od Peglice za 18 cm, što je bilo neophodno da se prema standardima devedesetih učini mnogo praktičnijim malim autom. Relativno kratko međuosovinsko rastojanje od 2,20 metara ipak ga je učinilo pogodnim za četiri "zipovana" putnika, a prtljažnik od 170 litara zapremine bio je dovoljan tek za dnevnu rutinu.
Iako je Fiatov mali "Kockalone" bio namijenjen kupcima nižeg standarda ili kao drugo auto u porodici, i dalje je bilo dostupan u nekoliko nivoa opreme. Osnovna verzija je imala crne plastične branike, nešto što ćemo pamtiti kao standard devedesetih godina, dok su u isto vrijeme viši paketi bili dostupni s branicima u boji karoserije. Njegovi mali pravougaoni farovi su nosili male pokazivače pravca u uglu. Između prednje haube i branika bio je ostavljen uski razmak za hlađenje motora, dok je dodatni usisnik zraka bio ugrađen na samom braniku.
Vozilo kutijastog izgleda iz profila je otkrivalo kratak nos i visoko postavljen vjetrobran. Pošto je era klinastih oblika gotovo bila prošla, Fiat je "obrijao" uglove kako bi malo izgladio stvari. Pozadi, Cinquecento je imao ravna stop svjetla i okomita vrata prtljažnika, koja su u višim paketima opreme bila dostupna s brisačem. Čelične felge i ratkape bile se karakteritične za niže pakete, dok su opremljenije verzije, poput Sportinga, u seriji imale 13-inčne alu felge.
Kompromis za četiri putnika
Unutra je bilo dovoljno mjesta za dvije odrasle osobe sprijeda, a po potrebi i za dodatno dvoje putnika odzada, mada je prostor na zadnjoj klupi bio ograničen za noge. Prostor za glavu je bio izdašan zahvaljujući visokoj liniji krova. Nisko postavljena prednja armatura imala je integrisanu centralnu konzolu sa horizontalno postavljenim kontrolama ventilacije, tada dostupnim stereo uređajem i pepeljaru na dnu. Ispred suvozača, Italijani su osmislili udubljenu policu, što je dalo osjećaj veće prostranosti. Sve verzije su bile opremljene platnenim presvlakama, a zadnji prozori su se mogli samo odškrinuti. Klima uređaj i servo upravljač nisu bili dostupni.
Svi su sanjali Sporting
Fiat je ispod kratke "haube" Cinquecenta ugradio tri benzinska minijaturna motora. Osnovna verzija je dolazila sa 0,7-litarskom zapreminom iz dvocilindarskog agregata koji je razvijao tek 30 KS i 47 Nm obrtnog momenta. Međutim, taj naslijeđeni i dorađeni motorić s vodenim hlađenjem iz Fiata 126 BIS prodavao se samo u Poljskoj. Kupci su sanjali vrhunski Sporting, koji je bio pokretan opjevanim 1,1-litarskim Fire benzincem sa 54 KS, što je za masu od 725 kg bila savršena motorizacija. Kupcima je na raspolaganju bila i srednja verzija sa zapreminom od 0,9 litara sa snagom od 39 KS.
Najznačajnije tehničko iznenađenje bilo je nezavisno vješanje na svakom točku, što je bilo neobično za ovaj segment. Ojačani amortizeri, spušteni ovjes, sportska sjedišta i crveni pojasevi iznutra dali su dinamičan dodir ovoj živahnoj verziji. Cinquecento Sporting je jedini bio vrijedan pažnje, jer je do 100 km/h sprintao za 12,8 sekundi. U Njemačkoj su poznate tjunerske kuće Novitec i Hörmann bile raspoložene da učine Cinquecento još više divljim, jer su te verzije razvijale više od 100 KS. Prerađeni "Sportinzi" su se čak mogli približiti brzini od 200 km/h.
Električni Cinquecento
Ostat će zanimljivo da je Fiat sa ovim modelom eksperimentisao sa strujom. Tako je u periodu od 1992. do 1996. godine Fiat proizvodio i bez većih ambicija prodavao električnu verziju Cinquecento Elettra. Automobil sa "sirovom" strujom i snagom elektromotora od svega 9,2 kW bio ponuđen sa olovnom ili NiCd baterijom, što je omogućavalo domet od 100, odnosno 150 kilometara. Za razliku od namjenski napravljenih električnih automobila današnjice, Cinquecento Elettra je koristio dvije baterije, jednu u motornom prostoru, a drugu iza zadnjih sjedišta, mijenjajući rezervoar za gorivo. Nije poznato koliko je Fiat prodao ovih verzija.
Naslijedio ga Seicento
Mali Fiatov automobil koštao je 15.190 DM na njemačkom tržištu. Prisjetit ćemo zanimljivog ADAC-ovog testa verzije Sporting iz 1996. godine.
"Motor i mjenjač iz Punta od 54 KS mu pristaju kao rukavica na ruci", bio je jedan od komentara novinara koji su radili test.
Nijemci su hvalili i glatke promjene brzina u petobrzinskom mjenjaču, kao i dobro iskorišten prostor. Bilo je i kritika na relativno veliku potrošnju od 6,9 litara, bučan motor i nedostatak sigurnosne opreme. Zapravo, zračni jastuk za vozača nije dodat Cinquecentu sve do 1997. godine.
Dok su u upravi Fiata raspravljali o njegovom praktičnijem nasljedniku, Giugiarov ponuđeni dizajn mini automobila s pet vrata, na kraju je postao Daewoo Matiz. Fiat je jednostavno odlučio da samo preradi i zaobli Cinquecento, rezultat čega je bio još jedan mini automobil nešto zaobljenijih linija - Seicento (na italijanskom 600).
Ostat će zapamćeno da je prilikom lansiranja Fiat tvrdio da planira proizvoditi do 160.000 Cinquecentoa godišnje (nasuprot 120.000 primjeraka Peglice). Do 1993. godine brojka je bila premašena, s više od 193.000 primjeraka koji su napustili tvornicu u Tychyju, a između 1995. i 1997. godišnja proizvodnja je premašivala 200.000 primjeraka, čemu je nedvojbeno pomogao dolazak Sportinga krajem 1994. godine.
Real Madrid je prvak svijeta! Mbappe i društvo u finalu razbili meksičku Pachucu
