Tradicionalne limuzine srednje klase danas su pred izumiranjem. Fokus tržišta je na SUV i crossover vozilima.
Međutim, devedesetih godina praktično je svaki veliki proizvođač automobila u svom katalogu imao široku paletu verzija unutar srednje klase. Bilo je limuzina, hatchbacka, karavana, kasnije su čak razvijani i kupei na njihovoj bazi. Čak su i japanski brendovi slijedili takvu strukturu ponude, kao na primjer Nissan s Primerom.
Iako ih na našim cestama nije bilo ni blizu kao Passata ili Vectri, teško je u pozitivnom kontekstu ne spomenuti Nissan Primeru. Bio je to prvi Nissan dizajniran posebno za Evropu, a debi se desio na Salonu automobila u Parizu u oktobru 1990. godine. Godinu prije službenog predstavljanja Nissan je u Frankfurtu pokazao koncept Primera X, kako bi podgrijao atmosferu u pripremi kupaca u Evropi.
Nasljednica Bluebirda
Nissan je još 1986. godine instalirao montažnu traku za Bluebird u britanskoj tvornici u Sunderlandu kako bi izbjegao uvozne carine. Po inerciji poslovanja već 1990. godine Bluebird je zamijenjen s novom Primerom, čije ime nosi bitnu simboliku u Evropi, a na španskom znači "prva".
Iako vanjski dizajn nije bio spektakularan, automobil je imao napredna tehnička rješenja za svoje vrijeme, što je iznenadilo njegove glavne konkurente. Bilo je to ranih devedesetih kada je automobilski dizajn prešao s klinastih oblika na zaobljene. Iznenađujuće, međutim, Nissan je odlučio predstaviti Primeru u Japanu i tek je nakon toga lansirao u Evropi. Kako bi imali veće šanse za privlačenje kupaca.
Primera je u ruhu donijela inovativnu tehnologiju ovjesa, koji je omogućavao dinamičniju vožnju u zavojima od mnogih drugih evropskih automobila tog doba. Naime, prednji ovjes kod limuzine se sastojao od ovjesa s dvostrukim ramenima i standardnima oprugama u okviru standardnog McPherson ovjesa. Međutim, blago nagnuta gornja lafeta i ona je pravila tu razliku u oslanjanju.
Limuzina i karavan varijante su bile izrađene na različitim platformama i osim imena nisu imale mnogo zajedničkog ispod karoserije. Zapravo, karavan je bio baziran na japanskom Nissanu Aveniru i stoga nije imao istu strukturu šasije kao limuzina. Zanimljivo, ovaj model je u Sjedinjenim Državama malo modifikovan, a prodavao se kao Infiniti G20.
Unutra je Nissan ugradio nisko postavljena sjedišta s višestrukim podešavanjima, uključujući i podešavanje visine što je u ono vrijeme bila velika novost. Automobil je mogao biti opciono opremljen s električnim prozorima, centralnim zaključavanjem i šiberom. Na centralnom dijelu se nalazila kontrolna ploča ventilacije i stereo uređaj, koji je bio gotov proizvod drugih proizvođača, kao što je Blaupunkt iz Njemačke.
Tri benzinca, jedan dizelaš i 4x4 verzija
Prilikom lansiranja na tržište u oktobru 1990. godine, bila su dostupna tri benzinska motora snage između 90 i 150 KS, kao i obični 2,0-litarski dizelaš bez turbopunjača od 75 KS. Motori su bili upareni s petostepenim ručnim kao standard, dok je četvorostepeni automatski mjenjač bio na listi opcija.
Benzinci za tadašnje standarde imaju razvod sa 16 ventila, a pokretani su razvodnim lancem preko dvije bregaste osovine iznad glave motora. Smatrali su se izuzetno robusnim, pa su lako "gazili" kilometražu od 300.000 kilometara. Dizel motor, s druge strane, imao je koncept sa samo osam ventila, kojima upravlja jedno bregasto vratilo iznad glave. Rad ventila se kontrolisao pomoću zupčastog remena. Zavisno od verzije, benzinski motori su bili opremljeni karburatorom ili ubrizgavanjem u usisnu granu, ali su svi dobili višetačkovno MPi ubrizgavanje kao dio revizije asortimana motora u junu 1993. godine.
Od aprila 1991. godine 2,0-litarski 16V sa 115 KS također je bio u ponudi s pogonom na sve točkove, ali samo u limuzini i hatchbacku. Najjača verzija bila 2.0e GT sa 150 KS. Bio je to Nissanov odgovor na Peugeot 406 Mi16 i Opel Vectru 2.0i GT.
Prvi Euro 2 motori i mašina za "touring" šampionate
Već u junu 1993. Primera je doživjela blago ažuriranje, koje je uključivalo proširenje sigurnosnih karakteristika, uključujući navedeni “remont” motora. Ti motori su ustvari već ispunjavali Euro 2 normu. U januaru 1995. godine, sve varijante Primere su podvrgnute potpunom redizajnu. Sigurnosna oprema je dodatno poboljšana, a vozačev zračni jastuk je postao standard. Dodatni zračni jastuk za suvozača i zatezači pojaseva, koji su bili standardna oprema na skupljim verzijama, takođe su bili dostupni.
Ažurirani modeli limuzina mogu se prepoznati po modifikovanoj rešetki hladnjaka s hromiranim umetcima i modifikovanim prednjim i stražnjim branicima. Zadnja svjetla takođe dobijaju moderniji izgled u sivo-crvenoj boji, a igle brzinomera su crvene umjesto bijele kao ranije. Dva svjetla za maglu su integrisana u prednji branik.
Prva Nissan Primera bila je izuzetno omiljen i čest model u "touring" trkama automobila, koji je doživio ekspanziju devedesetih. Naime, FIA je tada objavila nova pravila za sezonu 1994, koja su zahtijevala putničke automobile s četvero vrata i atmosferske motore od 2,0 litre ili manje. Olakšana i modifikovana prema tim pravilima uz motor nasviran na 300-njak "konja" Primera je posebno bila istaknut trkački auto u popularnom britanskom šampionatu touring automobila BTCC, u njemačkoj STW seriji kao i u japanskom šampionatu JTCC.
Prva Primera je utrla put za preostale dvije generacije, a model se u Evropi zadržao sve do 2007. godine. Ovo je bila labuđa pjesma treće Primere koja je, zbog odlične početne prodaje Qashqaija, postepeno povučena u potpunosti sa tržišta. Ostat će zapamćeno da je Nissan proizveo ukupno 2,5 miliona primjeraka P10 serije u periodu između 1990. i 1966. godine.
