Istaknuti arhitekta Amir Vuk Zec: Mi ne gradimo, mi prznimo po gradu

"Velika je satisfakcija kad u radu unaprijedite svoje znanje, kad vam rad otkrije nove vidike, kad obogatite sebe. Ne mjeri se to parama, to je prednost umjetnosti. Nisam ja miljenik ove politike pa mi se često dešava da mi i dobru ideju i namjeru usmjere na njima pogodne ljude. To jasno govori da se s glasinama u ovoj provinciji valja  nositi i kako je ovde raditi. Meni još nije jasno zašto mi ne možemo bolje. Zašto nekada veliki Unioninvest pravi jeftine kuće, nove Beledije? Zašto se u Sarajevu ostvari Tibra i to postane reper za ostale? Zašto su padine Trebevića napadnute onim kutijama, sanducima od kuća? Zašto načelnici, ti stvarni gospodari prostora za djelovanje u njemu ne angažuju najbolje, ne prave konkurse? Tek kad dođe neko sa strane postanete svjesni nereda u kojem živimo. Glupost jeste sociološki problem, a ne pshiološki i protiv nje se teško boriti", rekao je.

U posljednje vrijeme mnogo se govori o urbicidu u glavnom gradu BiH, a naš sagovornik naglašava da je neophdno mijenjati način na koji nastaju urbanistički planovi jer su oni, smatra, najveća boljka Sarajeva i napraviti novu platformu rzamišljanja o gradu.

"Mi ne gradimo, mi prznimo po gradu. Ovo je vrijeme idealno idealno za drznike, trampizam neko opisuje kao post-time, vrijeme izvan vremena. Kako da pored ovoliko informacija i ponuđenog znanja pravimo loše urbane sklopove. Sve je podređeno interesu i navodnom privatnom vlasništvu. Pogledajte ta padinska naselja, tu nereguliranu, naknadno legaliziranu i priznatu gradnju. Svi maksimalno ograde svoje, malo otcijepe za sebe od najboljeg komšije - države, a onda svi parkiraju na trotarima, ako ih ima, ili uz put. Sada su na vlasti uglavnom oni koji su rasli u tim 'sebičnim naseljima', koji nemaju veze sa starim mahalama i kultom komšiluka. To nisu kuće za stanovanje, nego znakovi i simboli osvojenog prostora. Najgore su ipak po izgled i siluetu grada isprojektovane greške. Pogledajte kako sandučasto i nerealno na padini stoje one novoizgrađene stambene zgrade poviše Skenderije i pogledajte primjer pravog neimara - kuće profesora Juraja Najdharta na početku Alipašine ulice. Davno dati recept čiji nauk slabo baštinimo", pojasnio je.

Od svakog projekta očekuje da bude bolji

U Sarajevu je sve manje zelenih površina, dok u isto vrijeme u svijetu cvjetaju zelene revolucije pa smo pitali Vuka Zeca ima li šanse da se jedna takva revolucija dogodi i u glavnom gradu BiH.

"Sve je više zelene arhitekture, naročito kod individualnih projekata. Normalno kod špekulantskog odnosa, a to je uglavnom gradnja u Sarajevu, toga je manje. Bilo je i pokušalo se raznim radionicama, ali nema kontinituiteta, jer onaj kome je to namijenjeno je  nezainteresovan. Samodovoljnost je prvi znak propadanja kod svake civilizacije. Daleko je to od metafizičke samospoznajne dovoljnosti individue. Kako govore savremeni trendovi, glupo je govoriti o rastu na planeti koja je u svemu ograničena. Sarajevo je odrastao grad i on treba  i vrijeme je da daje plodove", rekao je.

Na kraju razgovora govorio je o svom pristupu arhitekturi ističući kako arhitektura predstavlja veću dimenziju života te kako od svakog  budućeg projekta očekuje da bude bolji.

"Život je toliko šaren i bogat pa ne znam zašto ga crnimo. Ja nisam arhitekta u crnom. Život je igra. Ljudi su zamijenili načelo igre s načelom ozbiljnosti. Nestalo je autentičnosti tako da je ovo vrijeme blefera. Mi bismo svi ko nešto mijenjali, ali nam se ne da, jer nas je omamio komfor u kojem smo. Godi nam biti malo kritičan bez odgovornosti i posljedica. Kauč-anarhisti. Takav je i moj pristup arhitekturi - veseo", rekao je Amir Vuk Zec.