Kada zagađenje guši zagađivača: RiTE Ugljevik se počeo gušiti u vlastitom dimu

Pepeo u voćnjacima

Ugljevička termoelektrana troši ugalj koji sadrži oko pet posto sumpora. Prilikom sagorijevanja u zrak idu čestice pepela i štetni gasovi, među kojima su azotni oksidi, ugljendioksid te veoma štetni SO2 koji uzrokuje kisele kiše i zagađuje zemljište i vodu. Udisanje ovog gasa može izazvati iritacije nosa i grla, kašalj, astmu, nakupljanje tekućine u plućima, a može biti i smrtonosno, navodi Kanadski centar za zdravlje i sigurnost.

Prema podacima same Termoelektrane, zemljište i vodu zagađuju i čestice koje padaju po izlasku iz dimnjaka ili su nošene vjetrom sa odlagališta pepela. U toku proizvodnje električne energije nastaju velike količine otpadnih voda koje se ispuštaju u ugljevičke rijeke Mezgraju i Janju.

Voćnjaci u blizini Termoelektrane često su prekriveni debelim slojem pepela i u ovom mjestu odavno ne rađaju šljive požegače, neprikosnovene u proizvodnji vrhunske šljivovice. Uprkos tome, grupica entuzijasta na čelu sa Darkom Miloševićem osnovala je Udruženje voćara Eko voće.

Milošević kaže da voćari ne mogu imati ekološku proizvodnju dok je tu termoelektrana. Društvo plaća i ogromnu ekonomsku cijenu zagađenja, jer ono povećava troškove u zdravstvenom sektoru i smanuje prinose u poljoprivredi. Samo zagađenje sumporom iz RITE-a Ugljevik košta ekonomiju BiH više od 2,1 milijarde maraka godišnje. To je polovina ukupnih šteta od zagađenja iz termoelektrana u BiH, piše u prošlogodišnjoj Studiji evropske Energetske zajednice.

Dimnjak veći od Eiffelovog tornja

Milan Mirković, direktor Termoelektrane, kaže da je u vrijeme njene izgradnje prije trideset godina rješenje bilo napraviti što viši dimnjak kako bi dim išao dalje.

"Što se više puši na dimnjak, sve je bolja i jača fabrika. Imali smo i grb BiH sa dimnjacima iz kojih se puši. Danas već nije tako", kaže on.

Visinom od 310 metara dimnjak nadvisuje Eiffelov toranj u Parizu. Polovina SO2 iz dimnjaka zagadi BiH, dok polovinu vjetar raznese u Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sredozemlje, dosežući čak do Francuske, pokazuju podaci Javnog preduzeća Elektroprivrede Republike Srpske (EPRS) u okviru koje posluje RITE.

Učlanjenjem u Energetsku zajednicu BiH je preuzela obavezu da od 2017. godine primijeni evropske propise, a električnu energiju proizvodi na ekološki prihvatljiv način.

EZ može pokrenuti postupak protiv zemlje članice zbog kršenja ugovora i uskratiti joj učešće u odlučivanju, kaže Ognjen Marković, nezavisni konsultant iz oblasti energetike. Osim toga, on dodaje da to može dovesti u pitanje saradnju sa međunarodnim finansijskim institucijama i investitorima.

Pristupanjem BiH Energetskoj zajednici RITE je počeo aktivnije raditi na smanjenju količine SO2. Firma TEPSCO iz Tokija je uradila projekt, a Japanska investiciona banka je krajem 2009. godine odobrila kredit od 181 milion maraka sa godišnjom kamatom od 0,65 posto. Prema podacima EPRS-a, evropske banke nisu bile zainteresirane za ovaj projekt.

Do 2020. godine neće biti naplaćivana glavnica kredita već samo kamate. U februaru te godine stiže na naplatu prva rata kredita koji će biti otplaćivan do augusta 2039.

Iako je izgradnja postrojenja trebala biti završena u 2013. godini, ona nije ni počela. Direktor ugljevičke termoelektrane Milan Mirković kaže da bi ove godine trebao biti izabran izvođač radova, a da projekt kasni zbog složene administracije i izrade obimne dokumentacije.

U procesu odlučivanja o međunarodom kreditu učestvovalo je niz entitetskih i državnih institucija, među kojima su: Narodna skupština RS-a, Ministarstvo finansija i trezora BiH, EPRS i Vlada RS-a.

Kroz izdavanje dozvola i saglasnosti za izgradnju i pokretanje novog postrojenja, složena administracija će biti sastavni dio projekta do samog kraja.

"Ono čega se ja plašim je naša administracija", kaže Mirković i dodaje da je RITE dužan izvođaču obezbijediti sve neophodne dozvole i saglasnosti.

Prema njegovim riječima, studije koje su za RITE Ugljevik i Japansku banku uradile konsultantske kuće iz Njemačke i Japana pokazale su da je mokri krečnjački proces ODG-a najpovoljniji način da se smanji emisija SO2.

U idealnim uvjetima rada ovom metodom je moguće smanjiti količinu SO2 od 95 do 99,6 posto, tako što se dimni gasovi peru u otopini vode i krečnjaka koja veže sumpor i stvara gips.

Za ovu metodu će RITE godišnje trebati oko 450.000 tona krečnjaka koji planira iskopavati unutar svog eksploatacionog polja u kojem već iskopava ugalj.

Kada se veže sa sumporom u dimu, taj krečnjak će se pretvoriti u oko 350 do 400 hiljada tona gipsa koji RITE, prema riječima direktora Mirkovića, neće moći prodavati, već će ga morati zakopavati u posebna odlagališta obložena najlonom.

Upitna isplativost ulaganja

Novo postrojenje za odsumporavanje će povećati godišnje troškove RITE-a za skoro 36 miliona KM. Naime, studija Energetske zajednice pokazuje da će uz godišnju ratu kredita od 11 miliona maraka biti potrošeno i oko 24,7 miliona maraka za upravljanje novim postrojenjem i njegovo održavanje.

U to su uračunati i troškovi: radne snage, iskopavanja i dopremanja krečnjaka, struje koju će novo postrojenje trošiti za odsumporavanje te troškovi odvoza i skladištenja gipsa, pri čemu teške mašine sagorijevaju naftu i emituju isti SO2 koji se tom metodom pokušava smanjiti.

Zbog visokih troškova mnogi sumnjaju u isplativost ovakvog ulaganja u termoelektranu staru skoro trideset godina. Studija EZ-a pokazuje da će RITE Ugljevik bez novih velikih ulaganja moći raditi do 2025. godine. Optimistične prognoze Vlade RS-a govore da će postrojenje moći raditi i do 2039. godine, odnosno do otplate kredita za odsumporavanje.

U slučaju ranijeg gašenja postrojenja kredit će vraćati BiH, koja je i garant otplate. Prosječni godišnji profit RITE-a je u posljednjih šest godina bio 5,7 miliona KM, ali Mirković objašnjava da će kredit moći otplaćivati iz godišnje amortizacije. To su sredstva predviđena za održavanje postrojenja i iznose 30 miliona KM. Međutim, svjestan je da povećanje troškova proizvodnje može biti problem.

Trenutno RITE potroši 7,36 feninga za proizvodnju jednog kilovatsata (kW/h) električne energije. U to su uračunati troškovi radne snage oko 1.850 zaposlenika, sirovine i održavanja postrojenja. Direktor Mirković kaže da će rate kredita te upravljanje i održavanje ODG-postrojenja povećati troškove proizvodnje za 10-15%.

Otvaranje tržišta znači veću konkurenciju i veći pritisak ka smanjenju troškova proizvodnje i povećanje produktivnosti te ulazak stranih trgovaca u domen snabdijevanja, kaže Mirza Kušljugić, doktor elektrotehnike.

RITE struju isporučuje EPRS-u koji je prodaje svojim potrošačima, viškove nudeći trgovcima. Cijenu struje diktira Regulatorna agencija za električnu energiju u RS-u (RERS), dok cijenu viškova određuju potražnja i ostali tržišni faktori.

Kritičari projekta

Stručnjaci iz elektroenergetskog sektora s kojima su novinari CIN-a razgovarali smatraju da je izabrana pogrešna metoda odsumporavanja te da je trebalo raditi na odsumporavanju uglja, a ne dima.

Azra Jaganjac je osamdesetih godina bila vodeći nadzorni inžinjer za okoliš i rukovodilac hemijskih laboratorija u RITE-u Ugljevik. Istraživanje koje je uradila u sklopu svoje doktorske disertacije pokazuje da RITE na ovaj način neće uspjeti smanjiti emisiju SO2 na dozvoljenih 200 mg/m3, jer ugljevički ugalj sadrži previše sumpora.

Jaganjac kaže da je bilo isplativije koristiti druge metode, poput gasifikacije uglja, odnosno pretvaranja uglja u gas.

Takva postrojenja postoje još od sedamdesetih godina u mnogim zemljama, poput SAD-a, Kine, Indije, Bocvane, Britanije i drugih. Dobijeni gas bi se mogao koristiti za rad termoelektrane ili kao gorivo za grijanje u gradskim toplanama.

Savjetnik ministra okoliša i turizma FBiH Dragan Šulović objašnjava da se metodom gasifikacije uglja može jednostavnim i jeftinim hemijskim procesima skoro u potpunosti očistiti ne samo od sumpora već i od azota, a pri sagorijevanju nema čestica prašine.

Zbog toga Šulović poredi odsumporavanje dima sa liječenjem djeteta kojem ljekar kao jedinu terapiju propisuje snižavanje tjelesne temperature, iako može da otkloni uzrok bolesti.

Sagovornici s kojima su novinari CIN-a razgovarali kažu da je ekonomska računica izabrane metode odsumporavanja upitna. RITE Ugljevik će za odsumporavanje plaćati oko 36 miliona KM godišnje. Za trideset godina je to više od jedne milijarde KM, koliko košta i potpuno novo postrojenje, sa modernom i efikasnom tehnologijom usklađenom sa ekološkim propisima, koje bi trajalo narednih 40 godina.

Više od metodologije odsumporavanja dima radnike RITE-a brine šta će s njima biti nakon ugradnje ODG-postrojenja. Zoran Mićanović, predsjednik Sindikata RITE-a Ugljevik, smatra da je odsumporavanje imalo smisla prije deset do petnaest godina i ne vidi logiku velikog ulaganja u staro postrojenje čiji je životni vijek pri kraju.

Mićanović kaže da su njihove zalihe uglja dovoljne tek za desetak godina rada i da je Termoelektrana trošna: "Imat ćemo emisiju nula, jer ćemo prestati raditi".