Visoka inflacija i slab rast: Vraća li se svjetska ekonomija u sedamdesete?
No, ekonomistima je danas na pameti stagflacija iz 1970-ih, koja se suočava s jačanjem inflacije i razočaravajućom ekonomskom aktivnošću. Glas onih koji upozoravaju na uznemirujuće odjeke prošlosti su uticajni, uključujući Larryja Summersa i Kennetha Rogoffa sa Univerziteta Harvard i Mohameda El-Eriana sa Univerziteta u Cambridgeu te prethodno PIMCO-a, upravitelja obvezničkih fondova, piše The Economist.
Stagflacija je posebno trnovit problem jer kombinira dvije bolesti - visoku inflaciju i slab rast, koje obično ne idu zajedno. Do sada je ove godine ekonomski rast u većem dijelu svijeta bio snažan, a stope nezaposlenosti, iako su općenito još uvijek iznad nivoa prije pandemije, pale su. No, čini se da oporavak gubi zamah, potičući strah od stagnacije. Covid-19 doveo je do zatvaranja tvornica u većem dijelu jugoistočne Azije, pogađajući industrijsku proizvodnju. Potrošačko raspoloženje u Americi raste. U međuvremenu, nakon decenije sporosti, pritisci na cijene rastu. Inflacija je porasla iznad ciljeva centralnih banaka u većem dijelu svijeta i premašuje 3 posto u Britaniji i eurozoni i 5 posto u Americi.
Ekonomska slika nije tako strašna kao situacija tokom 1970-ih, kada je inflacija u bogatom svijetu bila dvocifrena. Ali ono što manje brine stagflacioniste su precizne brojke, nego činjenica da niz sila prijeti da zadrži visoku inflaciju čak i kad se rast usporava, i da one izgledaju jezivo slično faktorima koji stoje iza stagflacije 1970-ih.
Jedna paralela je da svjetska ekonomija ponovo trpi šokove u cijenama energije i hrane. Globalne cijene hrane porasle su za otprilike trećinu u posljednjih godinu dana. Cijene gasa i uglja dostigle su rekordne nivoe u Aziji i Evropi. Zalihe goriva su uznemirujuće niske u velikim ekonomijama poput Kine i Indije, nestanak struje, koji je već problem u Kini, mogao bi se proširiti. Rastući troškovi energije izvršit će sve veći pritisak naviše na inflaciju i dodatno zamračiti ekonomsko raspoloženje u svijetu.
I drugi troškovi rastu: stope dostave porasle su zbog preusmjeravanja potrošnje i zaostataka u lukama vezanim za Covid. Radnici ove godine uživaju veću pregovaračku moć, jer se firme koje se suočavaju sa sve većom potražnjom bore da privuku dovoljnu radnu snagu. Sindikati u Njemačkoj, naprimjer, traže veće plate, neki čak i štrajkuju.
Stagflacionisti vide još jednu sličnost s prošlošću u trenutnom ekonomsko-političkom okruženju. Uznemireni su zbog nazadovanja makroekonomskog mišljenja, stvarajući otvor za održivu inflaciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade i centralne banke tolerisale su rast inflacije jer su davale prednost niskoj nezaposlenosti u odnosu na stabilnost cijena.
Niske kamatne stope oslabile su fiskalnu disciplinu vlade i omogućile ogromne količine poticaja tokom 2020. Sada, kao i sedamdesetih godina prošlog vijeka vlade i centralne banke mogu doći u iskušenje da riješe probleme na strani ponude tako što će dodatno zagrijati ekonomiju, dajući visoku inflaciju i razočaravajući rast.
Šokovi u vezi s cijenom energije i hrane zabrinjavaju ekonomiste jer bi se mogli pretvoriti u pogodbe o platama i inflatorna očekivanja, uzrokujući nagli rast cijena. Ipak, institucije koje bi mogle biti temelj nove, dugovječne ere radne snage i dalje su slabe, uglavnom. Godine 1970. oko 38 posto radnika širom OECD -a, kluba uglavnom bogatih zemalja, bilo je pokriveno sindikalnim pogodbama. Do 2019. godine ta je brojka pala na 16 posto, što je najniže zabilježeno.
Prilagođavanja troškova života (COLA), koja automatski pretvaraju povećanje inflacije u veće plate, bila su uobičajena karakteristika ugovora o platama sedamdesetih godina. Od tada je praksa dramatično opala. 1976. više od 60 posto američkih sindikalnih radnika bilo je obuhvaćeno kolektivnim ugovorima sa odredbama COLA-e, do 1995. udio se smanjio na 22 posto. U radu koji su 2020. objavili Anna Stansbury s Harvarda i Summers tvrdi se da je sekularni pad pregovaračke moći "velika strukturna promjena" koja objašnjava ključne karakteristike nedavnih makroekonomskih rezultata, uključujući nisku inflaciju, bez obzira na pad stope nezaposlenosti s vremenom. Koliko god pandemija bila dramatična, čini se malo vjerojatnim da se tako velika promjena preokrenula tako brzo.
Još jedan važan prekid sa sedamdesetim godinama je to što centralne banke nisu zaboravile kako obuzdati inflaciju niti su izgubile svoju opredijeljenost za stabilnost cijena. Sedamdesetih godina čak su i neki centralni bankari sumnjali u svoju moć da obuzdaju povećanje plata i cijena. Arthur Burns, tada predsjednik Federalnih rezervi, računao je da bi "monetarna politika mogla učiniti vrlo malo da zaustavi inflaciju koja je toliko počivala na pritiscima troškova plata".
Nova fiskalna ortodoksija ima svoje granice. Predviđa se da će se budžetski deficiti u svijetu dramatično smanjiti od ove do sljedeće godine. U Americi brige umjerenih demokrata o prekomjernoj potrošnji mogu značiti da su veliki investicioni planovi predsjednika Joea Bidena smanjeni ili uopće neće uspjeti.
Šta onda slijedi za svjetsku ekonomiju, ako se ne suoči s ponovnim pokretanjem 1970-ih? Povećanje troškova energije predstavlja ozbiljan rizik za oporavak. Rastuće cijene - ili nedostatak, ako vlade pokušaju ograničiti povećanja, oslabit će budžete domaćinstava i kompanija i pogoditi potrošnju i proizvodnju. To će se dogoditi u trenutku kada vlade povuku poticaje i centralne banke podrže oštriju politiku. Usporavanje potražnje moglo bi ublažiti pritisak na dijelove ekonomije ograničene ponudom: naprimjer, nakon što plate plaćene račune za struju, Amerikanci će biti manje u mogućnosti priuštiti oskudne automobile i računare.
Drugi važan aspekt u kojem se globalna ekonomija promijenila od 1970-ih je njena daleko veća integracija kroz finansijska tržišta i lance snabdijevanja. Naprimjer, trgovina kao udio u svjetskom BDP-u se više nego udvostručila od 1970. Neravnomjeran oporavak od pandemije stavio je snažan stres na neke veze koje povezuju ekonomije. Vlade u panici mogle bi gomilati resurse, dodatno ometajući ekonomije, piše The Economist.
Svijet se dramatično promijenio od 1970-ih, a globalizacija je stvorila ogromnu mrežu međuzavisnosti. Sistem se sada nalazi pred novim, jedinstvenim testom.
