Kao djevojčica preživjela genocid, danas ocu posvetila knjigu: Željna sam njegovog zagrljaja

"Bez obzira na to što sam odrasla osoba i majka, još uvijek je u meni ostala 'zarobljena' ta devetogodišnja djevojčica željna očevog zagrljaja. Ne bilo kakvog zagrljaja, nego onog od kojeg ti zastane dah", nastavlja ona.

Oca je zamišljala u likovima drugih ljudi, često je znala stajati ispred parkova i gledati djecu kako se sretno igraju pored svojih očeva. U tim trenucima neizbježne su bile suze na njenom licu, ali uvijek je crpila snagu zbog hrabrog vojnika, velikog borca, njenog oca.

"Uvijek sam željela da je i moj otac tu i na neki način sam željela da mu se odužim. Željela sam učiniti barem jednu trunku od onoga što je on meni učinio. Bio je jedan hrabri vojnik, veliki borac koji je branio BiH i koji je svoj život položio za srebreni grad i mislim da je to bio dovoljan razlog da mu napišem knjigu", ističe naša sagovornica.

Teški trenuci

Kaže da će čitatelji koji se budu susreli s ovim djelom biti u prilici upoznati se sa svim onim što je željela reći svom ocu kojeg pamti kao izrazito lijepog i visokog čovjeka, crne kose i zelenih očiju.

"Najviše sam željela da mu ispričam naše preživljavanje, borbu i egzistenciju dolaskom iz Srebrenice u Tuzlu. To su bili najteži trenuci. Traženje krova nad glavom, uklapanje u novu sredinu - sve je to za mene kao djevojčicu bilo veoma teško. U mom odrastanju i prilikom upisa na fakultet mnogo mi je falio. Falilo mi je da mi kaže: 'Kćeri, uredu je!' Sa tim riječima bila bih najsretnija na svijetu", iskreno priznaje Sabina.

Bilo je trenutaka kada su joj riječi za spisateljski prvjenac navirale noću. Bilo je trenutaka kada se budila iz najdubljeg sna, ali bilo je i perioda kada rokovnik iz ladice nije mogla uzeti u ruke.

"Sada kao autorici knjige toliki mi teret predstavlja da je uzmem u ruke i pročitam. Pogodi me i ponovo oživi sve one slike. Imam osjećaj kao da se sve te strahote dešavaju upravo tog trenutka", dodaje sagovornica portala Klix.ba.

Danas, 21 godinu kasnije, oca se sjeća i kao najljepšeg čovjeka kojeg je ikada upoznala.

"Sjećam se svih naših zajedničkih igara. Teško ratno vrijeme činio mi je zanimljivijim i sretnijim. Po mene je dolazio u školu, nosio me kući. Zajedno smo radili domaću zadaću, smijali se, voljeli beskonačno i bili sretni", nastavlja Sabina.

Suze na ramenu i igračka kao vječna uspomena

Prisjetila se i posljednjeg susreta sa svojim ocem.

"Naš rastanak i njegove posljednje suze na mom ramenu nikada ne mogu zaboraviti. S osmijehom na licu me zovnuo i rekao: 'Bino, babo te voli najviše! Čekam te u Tuzli pred robnom kućom!' Samo mogu reći da sam presretna zbog činjenice da sam baš ja dobila ulogu da budem njegova kćerka", ističe autorica knjige "Mom srebreničkom heroju".

Kao vječna uspomena na oca Sabini su ostale malena igračka i kutija za duhan.

"U Srebrenici nisam imala ništa osim igračke koju mi je moj rahmetli otac donio iz jedne akcije. Nosila sam je svugdje sa sobom. Kada smo se trebali rastati u Potočarima, krvavih koljena vratila sam se još jednom da ga poljubim i dala mu lutkicu na čuvanje. Propela sam se na prstiće i stavila mu je u džep od pantalona. Prilikom ekshumacije, lutkicu su pronašli upravo u džepu u koji sam mu je stavila", istakla je Sabina te dodala da je upravo spomenuta lutkica prikazana na naslovnici knjige, a omiljena je igračka i njene kćerke Asje koja ima nepune dvije godine.

Strah, zebnja i glad

Osvrnuvši se detaljnije na golgote kroz koje je prošla, naša sagovornica ističe da je iz rodnog mjesta Rupovo Brdo nadomak Milića skupa sa svojom porodicom morala krenuti put Srebrenice 1992. godine.

Prisjeća se da su tri godine srebreničkim ulicama svakodnevno preovladavali strah, zebnja i glad.

"Stanje u Srebrenici od 1992. do 1995. godine je bilo izuzetno teško. Borili smo se svaki dan da imamo nešto pojesti. Bilo je dana kada si jednostavno gladan, okupacije su sa svih strana, a ti se boriš da sačuvaš živu glavu. Te tri godine su bile preteške. Sada se pitam samo kako smo sve uspjeli preživjeti", prisjeća se Sabina.

Kobni 11. juli 1995. godine nazvala je jednom riječju - pakao!

"Čovjeku koji to nije doživio riječima se ne može opisati. Tada sam se kao djevojčica u izbjeglištvu, odnosno bazi UN-a, našla sa majkom i dvije sestre te nanom i djedom kojeg su odvojili od nas. Ta noć provedena u Potočarima je bila kao hiljadu drugih. Svi smo spavali jedni uz druge, dijelili smo strah, tegobu i teškoću, budila nas je vriska uz riječi: 'Nemoj mene!', 'Zašto mene?'... Odvodili su mlade djevojke koje su silovali. Jednostavno, užas koji se ne može opisati", prisjeća se ona i nastavlja:

"Nikada neću zaboraviti ni užas kada je moja nana otišla po vodu jer smo bili žedni. U povratku je rekla mom djedu: 'Asime, vodi se ne može prići od leševa. Prekriveni su plavom ceradom, krv se slila. Žeđ morate trpjeti. Prepoznala sam našeg komšiju kojem je odrezana glava, a šešir mu je na prsima'. Tada sam pritrčala djedu i rekla mu: 'Djede, ja ću te čuvati i neću dozvoliti da budeš sljedeći!' To su trenuci koje ne bih poželjela nikome da se dogode".

Nakon proboja do slobodne teritorije Sabina je skupa sa ženskim članovima porodice krenula put mjesta Dubrave nadomak Tuzle.

"Nakon dolaska više ni sama ne znam koliko smo promijenili krovova nad glavom. Prvo utočište smo pronašli u kolektivnom centru u Dubravama, zatim Tuzli, Srebreniku, Sladnoj, Lušnici te Tinji, a 2003. smo dobili svoj krov nad glavom. Iz vlastite kuće sam i završila Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek Žurnalistika", dodaje ona.

Posmrtni ostaci njenog oca pronađeni su 1997. godine, a identifikovan je 2004. Iste godine vječni smiraj pronašao je u Memorijalnom centru u Potočarima.

"Moj otac je pronađen u cijelosti, izuzev šaka i stopala, ali u razgovoru sa doktorom koji je vršio identifikaciju saznala sam da su te kosti najtanje te da se vremenom stope sa zemljom. Od ostalih članova familije pronađeni su samo dijelovi koje smo sahranili u Potočarima", kaže Sabina.

Knjiga kao urlik protiv rata

Uz teško breme koje joj je nametnula agresija na Bosni i Hercegovini Sabina danas korača kroz život. U međuvremenu se udala, prije nepune dvije godine dobila je i kćerkicu Asju, a kako nam je kazala, u rodno mjesto, odnosno stan u kojem je provela svoje djetinjstvo, ni 24 godine nakon izlaska iz njega nije smogla snage ponovo ući.

"Jednostavno nemam snage da odem u onu avliju gdje sam ispred zgrade čekala oca da dođe i da idemo voziti bicikl. Svake godine 11. jula odem u Srebrenicu. To sam sebi dala za obavezu. Kad god mi se ukaže prilika ili kad god poželim otići na očev mezar ja to i uradim", kaže Sabina na kraju razgovora za Klix.ba uz poruku da srebrenička dešavanja nikada ne mogu biti zaboravljena.

Sabinina knjiga, koja predstavlja svojevrsni urlik protiv rata i nasilja nad djecom koja moraju odrastati bez očeva ubijenih u ratu, dosad je promovisana u Srebrenici i Srebreniku, a tuzlanskoj čitalačkoj publici bit će predstavljena ovog petka, 21. oktobra, u Bosanskom kulturnom centru od 19 sati.