Almin Kaplan, pjesnik iz Stoca: Jednoumlje je posvuda i sve je opasnije
Autor je pet zbirki poezije, a nedavno je objavljen i njegov prvi roman "Trganja". U razgovoru za Klix.ba nismo se doticali njegovih djela, koliko pogleda na stvarnost, život i razloga zbog kojih je to što jeste.
Na početku našeg razgovora s Kaplanom morali smo povući onu klišeiziranu tezu o Stocu i pjesnicima, gradu koji je predodređen da generacijama daje vrhunske poete. Kaplan se nikako nije složio.
"Čovjek mjestom rođenja nikako nije i ne može biti privilegiran. Roditi se u Stocu, tačnije u okolici Stoca, isto je kao i roditi se bilo gdje drugo. Nisam sklon vjerovati u gradove, u zavičaje uopće. Stolac, kao i bilo koje drugo mjesto u javnom prostoru postoji i opstaje isključivo kao mit. To što se Mak Dizdar rodio u Stocu Stočane ne čini ni boljim ni gorim ljudima nego što oni jesu. Međutim, zanimljiva je ta paradigma. Ovdje ljudi vjeruju da poezija dolazi kao nekakva objava, da prostori i pojedina mjesta zrače energijom koja vas čini boljim piscem ili čitaocem. Nije Stolac pisao 'Kamenog spavača', nego čovjek koji je u Stocu rođen, i to sasvim slučajno. Ježim se od regionalnog, kao i bilo kojeg drugog patriotizma. Pisac u našem mentalitetu može biti slavljen i živjeti samo kao instrument. I Mak Dizdar je instrumentaliziran i njim se danas uglavnom bave nacionalisti na način da od njega prave mučenika", kaže nam Kaplan u jednom dahu.
Nije to do Bregave...
Svima njima je važno je li Mak Hrvat ili Bošnjak i je li bio u onom sistemu progonjen, nastavlja naš sagovornik. Njih ne zanima njegova poezija, njih poezija uopće ne zanima.
"Oni su netalentovani čitaoci koji po njegovim stihovima birkaju vokale i polemišu je li neki glagol u aoristu ili nije. 'Tradicija se ne nasljeđuje, ona se mukotrpno stječe' – kako je to lijepo rekao Eliot. Međutim, mnogi nikako to da nauče. Jedni je ignoriraju i na taj se način s njom, navodno, obračunavaju, drugi se pak ponašaju kao da je ona dio njihovog genetskog koda pa joj pristupaju olako", priča nam mladi pjesnik.
Nismo se dali pa smo u vatru bacili i drugu frazu, ima li u Bregavi nešto što plodonosno djeluje na poeziju.
"U Bregavi ima nešto pastrmke i dosta rakova. Rakovi su znak da je voda čista i ako biste prolazili kroz Stolac – slobodno se napijte. Na Bregavi, pri vrhu njenog toka, u mjestu Do, ima jedan Jeremija koji svaku večer vodi svoje koze nizvodno pa se s njima vraća uzvodno. On ide jednom obalom, a one drugom. Jedan od njegovih jarčeva ima oko vrata zvono i kad ga čuješ – ne znaš je li zvone Jeremijine koze ili dinarike. Jednom smo prijatelj i ja kampovali kad je naišao i upitao me: Ko ti je taj? Kažem mu: Drug, Srđan. - Srbin? Rekoh: Ja'. - Pa oklen je? - Iz Mostara. - Zar ima Srba Mostaru? - Ima nešto – velim mu, a on meni na to, zagledan u brdo za kozama: Jah – za sjemena. Eto, na Bregavi ima taj Jeremija i ova priča o njemu, tačnije: ova priča o nama. Imaju i brda koja se skoro dodiruju i po njima čempresi za koje jedan moj prijatelj kaže da bodu nebo", odgovorio nam je skoro u stihovima.
Zanimalo nas je i kako je rasti i odrastati u ratu i poraću, kako ostati normalan i zadržati dozu optimizma.
Mi ne znamo šta je to normalan život
"Iskreno, sve sam manje optimista. Naše društvo postaje opasno za živjeti i ja sam poprilično umoran. Umoran sam od zločinaca, umoran sam i od žrtava koje se danas uglavnom zloupotrebljavaju. Jedna je stvar veoma važna i treba je naglašavati: mi smo do jučer bili na nivou plemena. Međutim, mitomani su nas uvjerili u nešto sasvim drugo – za početak bi takvima trebalo oduzeti katedre i strpati ih tamo gdje im je mjesto. Često se pitam jesu li ti sijači zla uistinu zli ili tek – sitni ljudi? Prije će biti da su ovo drugo... A kako ostati normalan? Ne znam... Dobro se smijati", odgovorio je.
Ovo vrijeme nije ničiji prijatelj, kaže nam dalje Almin Kaplan, ne znam gdje bi bilo lakše, ali znam da bi bilo sigurnije pisati daleko od Mostara, daleko od Bosne i Hercegovine.
"Jednoumlje je posvuda i sve je opasnije. Danas je problematičan samo onaj koji nije opredijeljen. Ostali se uglavnom fino slažu i jedni drugima pripomažu u podziđivanju duvarina oko svojih okrajaka. Mi ne znamo šta je to normalan život. Ne znamo šta je to država i šta su osnovna ljudska prava. Ljudi ovdje žive u strahu koji im u kosti ugone dežurne patriote i profesionalni nacionalisti. I to sve pod sloganom: Dobro je, samo nek se ne puca. Životi su nam mizerni i, istovremeno, u našoj palanačkoj svijesti, gordi i ponositi. S druge strane, oponenti nacionalista ne razumiju biračko tijelo i vrlo su rigidni u svojim stavovima. Svojom retorikom daleko su od masa koje bi trebalo pridobiti ako već žele vladati. Ne možete ignorirati većinsko biračko tijelo, tj. ne možete ismijavati koridu u Čevljanovićima", kazao nam je kao politički analitičar.
Kaplan smatra da je dobra poezija – dobra, bez obzira na to je li ona više ljubavna ili socijalna, ili je istovremeno i jedno i drugo. Ponosan je što njegove knjige pronalaze publiku.
"Dobro je i raduje me da moje knjige pronalaze čitaoce. Ja sam od onih koji uživaju prvenstveno u procesu pisanja i čim jedan rukopis privedem kraju, nesretan sam dok ne počnem novi. Pisanje je za mene traganje, tapkanje u mraku, kako neko reče i jedno od najvećih iskustava uopće. Pisanje je dugotrajan i mukotrpan proces koji, ovisno o tome kako se gleda, zahtijeva odricanja. Međutim, osjećaj da nešto propuštam imam jedino onda kada ne čitam ili ne pišem", kazao nam je.
Čitanje s predrasudama
Status poezije u našem društvu je loš, manje se čita nego ranije.
"Već sam u nekoliko navrata govorio kako se danas uglavnom ne čita. Hajde što ne čita prosječan građanin, već ne čitaju ni oni koji se književnošću bave. Onda, toliko smo maleni i toliko smo provincija da i ako čitamo, čitamo s predrasudama. To se prvenstveno odnosi na regionalnu književnost. Na književnoj sceni je puno podjela koje se zasnivaju na neknjiževnim ili čak antiknjiževnim motivima. Čitalačka publika se odgaja, a za to treba vremena. Ali, nije li pomalo naivno u društvu kakvo je naše upozoravati na loš status književnosti", zapitao se na kraju pjesnik.
Kad pjesnik počne pisati roman, kao što je Kaplan uradio s romanom "Trganje", je li to pronalazak novog medija ili pak samo istraživanje...
"Ja se nadam da sam pronašao novu formu i da ću se kroz nju nastaviti ostvarivati. Ali to ćemo tek vidjeti. Postoje stvari koje se mogu reći samo kroz poeziju, isto tako postoje i one kojima više odgovara forma proze. Amos Oz je u jednom intervjuu na zanimljiv način govorio o odnosima formi: 'Napisati pjesmu znači imati avanturu za jednu noć, kratka priča je ljubavnica, a roman je – brak'. Ima nešto simpatično u ovim usporedbama. S tim da treba imati u vidu da su iskustva pisaca često oprečna i pogrešno ih je svoditi na jedno kao i književnost uopće. Nekome više leži poezija, nekome proza, nekome ni jedno ni drugo pa svoju poeziju nikada ne napiše – što ga ne čini manjim pjesnikom od onih koji su svoje zapisali. Čak je Gombrowicz na jednom mjestu rekao kako je sreo puno velikih pjesnika koji nikada ništa nisu napisali. Hoću da kažem da je književnost neukrotiva i da ju je nemoguće definisati koliko god se trudili. O formama polemike danas vode, uglavnom, matematičari – koji u literaturi ništa drugo i ne vide", direktno je ustvrdio.
Mnogo je stihova koje ne bi želio napisati
Morali smo upitati i o planovima, šta bi volio uraditi, napraviti, napisati...
"Volio bih, recimo, napisati roman o životu profesora matematike koji svako jutro prije posla provjerava ulje u svom Golfu dvici i koji nikada u autu ne pali radio jer se boji da ne istroši akumulator. O profesoru čija je žena umrla, a djeca se razbježala po 'kanadama' i 'amerikama' pa ih viđa jedino preko Skypea. Kako bi tek, u njegovoj kući, bio tužan i plošan glas sportskog komentatora dok u nedjeljno poslijepodne komentariše utakmicu Bundeslige", kazao nam je siže nekog svog budućeg djela.
Kazao je i kako radi na novoj prozi o kojoj ne bi govorio ovom prilikom, da ima mnogo stihova koje nikad ne bi napisao, a onda je naš razgovor otišao na neke manje "fatalne" teme.
Hailey Bieber i Victoria Beckham kunu se u ovu kremu: Košta manje od 10 eura
