Dr. Milomir Ninković: Za mene su svi pacijenti jednaki bez obzira ko su i kako se zovu

Spomenuli ste neke uspješne kliničke centre u BiH, a ranije ste također u vašim intervjuima navodili kako su ljudi s ovih prostora izuzetno marljivi, stručni i uspješni, naročito u zapadnim zemljama. Kako vidite stanje zdravstvenog sistema u BiH, prije svega na KCUS-u, gdje ste radili nekada?

Nemam nikakav uvid u stanje bh. zdravstva. Ljudi s ovim prostora su generalno talentirani, ne samo u oblasti medicine, već i u drugim oblastima. Na Balkanu nikada nije bilo lako živjeti i ljudi su se kroz neku prirodni selekciju izborili, pa su oni najpametniji, najuspješniji i najbolji uspjeli da prežive sve nedaće i to je tako kroz vijekove. Zato ljudi koji dolaze s ovih područja, kada dođu u zapadne zemlje, u neke optimalne uslove rada naprave fantastične karijere. To su ljudi koji imaju prirodnu inteligenciju i u boljim uvjetima rada se dobro pokažu. Otvoreno ću reći da na svojoj klinici u Minhenu na ključnim pozicijama imam ljude iz naših krajeva. To su najkvalitetniji i navredniji radnici. Zašto se mentalitet naših ljudi mijenja kada dođu u razvijenije države, to je pitanje i zašto mijenjaju odnos prema radu. Mnogo je ljudi koji ovdje nisu pokazivali ni blizu talenta i zalaganja kako to rade na zapadu.

Koja vam je najduža operacija, koliko je trajala?

Najduža operacija koju sam radio trajala je 18 sati i 20 minuta. Radio sam transplantaciju obje šake kod pacijenta. To je bilo dok sam radio u Innsbrucku i sada u martu će biti 20 godina od te operacije. To je bio drugi slučaj u historiji da je urađena dvostruka tranplantacija šaka. Radi se o policajcu koji je na poslu zadobio povrede u jednoj eksploziji bombe. Nakon operacije i uspješne transplantacije on je odradio svoj radni vijek i sada je u penziji. Operacija je dala fantastične rezultate. Sada taj čovjek putuje svijetom i drži predavanja o tom poduhvatu koji smo napravili. To je moja najduža operacija u jednom komadu. Riječ je o šakama koje su uzete s mrtvog čovjeka i transplantirane pacijentu.

Je li to najkomplikovaniji zahvat koji ste radili?

Ne, nije najkomplikovaniji. Tehnički je to relativno rutinska operacija. Jer teže je sašiti amputiranu šaku pacijentu, nego izvršiti transplantaciju s drugog tijela. Jer kod povrijeđenog tkiva morate mnogo toga odstraniti kada trebate sašiti ili spojiti, a kod transplantacije možete uzeti šta vam treba, nemate granica. Tu treba imati na umu genetski segment jer tijelo će zbog imunološkog segmenta možda odbaciti strano tkivo koje mu ne pripada. Postoji slučaj iz Južne Amerike kada je sedam dana nakon operacije čovjeku otpala transplantirana šaka jer tijelo nije prihvatalo strano tijelo. Mi kada smo dobili dozvolu naših imunologa, odnosno ljudi koji se bave transplantacijom organa, da nam je dozvoljeno da radimo transplantaciju šake, onda smo to i napravili. Postoje tri problema. Jedan je hirurški, koji je jednostavan za riješiti. Drugi je imunološki, koji se poslije pokazao da nije toliko težak jer je potvrđeno da ti pacijenti trebaju iste medikamente kao i kada se radi transplantacija bubrega ili pluća. Treći je psihološki segment, jer pacijent mora s psihičke strane da prihvati novo tkivo i to strano tijelo. Priprema pacijenta s psihološkog aspekta je ključna. Naravno, mora se tu paziti na oblike kostiju, debljinu kostiju i slično, ali to su sve tehničke stvari.

Spajanje šake se često navodi kao jedan od vaših posebnih zahvata i uspješnih primjera iz prakse. Koji vam je najkomplikovaniji zahvat do sada u karijeri?

Meni je ostalo posebno u sjećanju, a to često pokazujem studentima. Jedna djevojčica iz Sarajeva imala je svega dvije sedmice o rođenja. Rođena je s ogromnim vaskularnim tumorom na vratu. U tom tumoru je imala jednu povezanost arterija i vena tako da se krv iz srca direktno vraćala u srce preko tih velikih krvnih sudova, što je dovodilo do strašnog opterećenja njenog srca. Njeni roditelji su me nazvali u paničnom strahu i onda sam im poručio da dođu u Minhen, da vidimo možemo li nešto napraviti. Naši kardiolozi su rekli da ako djevojčicu ne operišemo u roku 24 sata, ona će umrijeti. Odlučili smo da idemo s operacijom i naravno, bio je ogroman rizik. Znali smo šta trebamo raditi, ali nismo znali da li će djevojčica izdržati. Mi smo ipak napravili fantastičan posao, da djevojčica ništa nije izgubila i ne samo da je preživjela. To je danas djevojka koja ima 18 godina. Nedavno sam je ponovo operisao jer je izgubila dio živca na licu, gdje smo joj uradili reanimaciju živaca na licu koji su bili denervirani od te operacije. To je za mene jedna od najuzbudljivijih operacija jer nismo mogli da predvidimo ishod i to su rijetki slučajevi, sa takvom urođenom anomalijom krvnih sudova.

Koliko imate zahtjeva svjetskih bogataša za zahvate i tretmane? Možete li izdvojiti neke primjere?

Mnogo je toga i teško je nešto baš ekskluzivno izdvojiti. Imate jako mnogo bogatih ljudi koji vas zbog sitnice trebaju, a vi ne mislite uopće da je to dio vašeg posla. Meni se jednom dogodilo da mi je došao pacijent koji je imao istinski problem nakon opekotina i nismo ni znali da je tako bogat. On je imao svoje obezbjeđenje, ali takvih je mnogo, koji traže rezervaciju više soba i slično. To nije bilo ništa ekskluzivno. Ipak, postalo je ekskluzivno kada su mene pozvali sedam dana nakon operacije i kada je trebalo izvaditi konce, zvali su me i tražili da ja to obavim. Njegova sekretarica me zvala i tražila da dođem da to obavim. Poručio sam da ja nemam vremena i da ja to ne mogu uraditi. Onda mi je rekla da je taj pacijent voljan da pošalje svoj privatni avion po mene u Minhen. Onda sam pristao, jer nisam nikada letio 3,5 sata privatnim avionom. I tako jednu subotu po mene u Minhen dolazi privatni Boeing 737. Ja sam bio jedini putnik u tolikom avionu. Završili smo posao, izvadili smo konce pacijentu i nakon ručka se vraćam nazad. Zanimljiva je anegdota kada sam sletio ponovo u Minhen i nakon izlaska iz aviona prilazim carini i pokazujem pasoš. Na to me policajac pita: "Gospodine, da li ste sami došli ovim avionom"? Potvrdio sam, a policajac mi je samo pokazao da prođem, nije ni pogledao pasoš, vjerovatno misleći da se radi o nekome jako utjecajnom. To je bilo veoma interesantno iskustvo. Poslije sam još nekoliko puta imao priliku letjeli privatnim avionom, ali mnogo manjim. To je bilo veoma impresivno.

Možete li nam navesti neke primjere poznatih ličnosti koje ste operirali. Zna se za slučaj Ivice Račana, a spominje se i Ivo Josipović.

Da, tada sam prvi put ustvari shvatio da je poznatim ljudima jako teško živjeti. Kada sam radio operaciju Ivici Račanu, 20 reportera vam slijedi ispred kancelarije i ne možete izaći nigdje a da vas nešto ne pitaju. Račan je došao kod mene na pregled prilično kasno pa sam mu rekao da što prije mora na operaciju. Nisam ni razmišljao da će to medijski biti propraćeno. Danima su mediji bili u hodnicima i tražili informacije, izjave i slično. To je bila neugodna situacija i iskustvo. Kasnije se naviknete. Ja sam poslije operisao i Ivu Josipovića, nekadašnjeg predsjednika Hrvatske. Ali, cijela moja filozofija je da su svi pacijenti jednaki, bez obzira ko su i kako se zovu. Naravno, postoje i oni pacijenti koji žele da se sve sakrije. Mene ime nikada nije interesiralo, već problem i način kako da pomognemo pacijentu. Ovdje se nažalost vode tako besmislene diskusije. Raspravlja se da li je Ninković Srbin ili Hrvat. Cijele svađe idu tako daleko. Ne pita niko zašto je neko otišao vani. Nema tu akademske ili stručne diskusije Sve je na niskom nivou, a ja sam se uvijek trudio da maksimalno radim profesionalno. Često svoj posao obavljam besplatno, kada to mogu priuštiti. Ja na svojoj klinici operišem možda 25 posto ljudi koji su iz arapskog svijeta i niko me ne pita da li sam nacionalno podoban. Ovdje se nažalost to svodi na nazadna razmišljanja i vuku nas nazad. To me užasava kod naših naroda.

Koliko često na KCUS-u radite operacije. Možete li za naše čitatelje reći kako ljudi mogu doći do vas i vaših usluga?

Ljudi do mene mogu doći najjednostavnije u Minhenu. Tu imam najbolje uslove. Tu sam kod kuće i tu možemo napraviti najkvalitetnije zahvate. Ja znam da je teško našim ljudima dobiti dozvole za liječenje u inostranstvu, ali imate mnogo bolesti i anomalija koje se ne mogu liječiti u BiH. Takvi ljudi dolaze kod mene. Mnogo ljudi dolazi u Minhen, ne samo iz BiH, već i iz Srbije, Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Slovenije i slično. Vrlo smo korektni i pacijenti imaju dobro iskustvo s nama.

Kakvi su trendovi kada je u pitanju rekonstruktivna hirurgija, šta nam ta grana medicine može novo donijeti i šta možemo očekivati u budućnosti?

Rekonstruktivna hirurgija je od 1970. godina pa ovamo doživjela nevjerovatan razvoj. Ja sam počeo 1980.-tih godina i znam gdje smo tada bili, a gdje smo danas. To su ogromne razlike. Cilj je dobiti optimalan rezultat u zavisnosti od funkcionalnosti i estetike, ali s minimalnom štetom na drugim dijelovima tijela. Jer da biste nešto rekonstruisali naprimjer nakon uklanjanja tumora, potrebno je uzeti tkivo s drugih dijelova tijela.

Zamislite jedna slučaj kada mladić s 21 godinom izgubi donju usnu. On ne može jesti, piti, teško govori... Eh tu dolazi do izražaja stručnost hirurga koji mora naći najoptimalniji dio tijela odakle će uzeti dio tkiva, a da ostane minimalni defekt. Kada mi je došao taj mladić bez donje usne, tada počinjete razmišljati o brojnim solucijama. Trebao sam mu za rekontrukciju usne maltene uništiti lice i uzeti s obje strane lica dijelove da bi mu rekontruisali usnu. Onda sam mu ja predložio nešto što do tada niko nije napravio, ali to je bilo jedino rješenje. Uzeo sam mu jedan mali mišić s natkoljenice, što je bio minimalni defekt i napravili smo mu usnu s kojom je u stanju da zviždi. Ona je estetski i funkcionalno savršena. Pacijent je imao samo mali ožiljak na usnici. To je i cilj rekonstruktivne hirurgije - dobiti optimalnu funkcionalnost uz estetski segment. Kada naprimjer tkivo uzimamo s drugog tijela, tu nema defekta i to je tzv. alotransplantacija. To bi bilo savršenstvo, kada bi mogli uzimati dijelove tkiva koji nam nedostaju s nekoga mrtvoga. Ali, imamo taj problem imunološke reakcije i odbacivanja organa. Onda pacijent npr. mora da uzima imunosupresivnu terapiju cijeli život, koja košta i do 25 hiljada dolara godišnje. Danas se u svijetu radi i to će možda biti budućnost rekonstruktivne hirurgije, da se taj imunološki problem, tzv. imunološka tolerancija da se induciraju budućem pacijentu. Ako se do toga dođe, onda očekujem da će se s jednog mrtvaca moći uzeti sve što je potrebno da se spasi drugi čovjek.

Posljednjih godina BiH, ali i zemlje regije naročito napušta medicinski kadar. Šta će biti s ovim krajevima, šta možemo očekivati nastave li se ovi trendovi?

Mislim da je to generalna katastrofa. Ne samo zbog odlaska medicinskih kadrova već i drugog visokoobrazovanog kadra. Prvo što se mora desiti, ako se to želi zaustaviti je da se stvore uslovi za ljude koji bi ostali. Ne odlaze ljudi vani rado. Život vani nije toliko interesantan, kao što se misli kada ste ovdje. Uvriježeno je jedno pogrešno mišljenje. Pa kažu znate, ljekar u Njemačkoj zarađuje 4.000 eura. Ali to u Njemačkoj nije mnogo kada uračunate sve troškove života. Ljudi ne odlaze iz ovih krajeva samo iz ekonomskih razloga. Odlaze zato što osjećaju neprespektivnost. Ne vide budućnost ni za sebe ni za svoju djecu. Ako se to nastavi ovdje će ostati najstariji i najmanje obrazovani ljudi. Vi ovdje sve teže možete naći čak i majstora. To je tragedija ovih prostora. Ako se nastavi sve ovo onda će se uvoziti niskokvalificirani kadar iz nekih trećih zemalja