Austrijski film koji dovodi u pitanje službenu verziju Sarajevskog atentata 1914. godine
Na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, među nizom projekata kojima je događaj obilježen od strane filmskih radnika, snimljen je i austrijski film u kojem nije baš sve onako kako kaže historija, ona koju zovemo učiteljicom života.
Film "Das Attentat – Sarajevo 1914“ je projekat nastao udruženim snagama austrijske i njemačke televizije (ORF i ZDF) i objavljen je 2014. godine u sklopu obilježavanja stogodišnjice Sarajevskog atentata. Premijerno je prikazan 23. marta na austrijskom televizijskom kanalu ORF2, a režirao ga je proslavljeni austrijski reditelj Andreas Prochaska. Snimljen u Beču i na lokacijama u Češkoj, film je historijska fikcija koja daje potpuno novi uvid u uzročno-posljedičnu vezu atentata i krvavog rata čiji je povod bio pucanj Gavrila Principa, pripadnika organizacije "Mlada Bosna“.
Ideja za priču je temeljena na romanu, koji je 1982. godine napisao austrijski književnik Milo Dor (Milovan Doroslavac), u kojem se govori o tome kako sudbine običnih ljudi bivaju uništene zbog prevelikih apetita velikih sila. Međutim, TV film "Das Attentat – Sarajevo 1914“ odlazi korak dalje i u fokus priče stavlja hrabrog pojedinca, koji uviđa pravu istinu.
Kako je počeo rat na mom kontinentu
Kada je Gavrilo Princip uhapšen, vlasti u Beču su tražile dokaz koji su željeli da svijet čuje, a to je da iza atentata stoji vlada u Beogradu. Glavni lik u filmu je policijski službenik Leo Pfeiffer (Florian Techtmeister) koji u Sarajevu 1914. godine ima zadatak da ispita okolnosti ubistva koje se dogodio na Vidovdan.
U iscrpnoj istrazi i prilikom isljeđivanja ljudi uključenih u atentat, Leo uviđa da se činjenice ne poklapaju s konstrukcijom službene verzije događaja te je jasno da Carski Beč od svog istražitelja želi da po svaku cijenu potvrdi unaprijed smišljen scenarij, koji bi opravdao agresiju i razaranja, a da ne bude etiketiran kao agresor. Leo je suočen s brzim priznanjem atentatora, a i opasnošću zbog činjenice da je njegova ljubavnica srpskog porijekla, kao i mladi borac za slobodu (ili terorista) iz Bosanskog Grahova.
Na stogodišnjicu atentata i rata koji je počeo napadom na Kraljevinu Srbiju, filmska verzija događaja stigla je i iz Beograda 2014. godine. Serija "Branio sam Mladu Bosnu“ je priča o mladom advokatu Rudolfu Zistleru, koji se zatekne u vrtlogu jednog od najvažnijih suđenja 20. vijeka. Uz sve činjenice i pokušaje istrage, atentatori su priznali zločin, a serija govori o tome kako Srbija nije imala nikakve veze s pucnjem u prijestolonasljednika Austrougarske monarhije, ali da niko nije mogao zaustaviti rat koji je dugo i pomno planiran.
Zanimljivo je da je jedan od prvih filmskih snimaka u historiji kinematografije BiH zabilježio i zvanično prvi bosanskohercegovački filmski snimatelj i reditelj Anton Valić. On je od 1913. godine snimao niz javnih događaja, a okom kamere je zabilježio i ulazak Franza Ferdinanda u Vijećnicu pri susretu s tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva Fehimom Čurćićem. Na snimku se vidi kako vozač zagleda oštećenje na automobilu, nastalo kada je Nedeljko Čabrinović izvadio bombu i bacio je na vozilo u kojem se kretao Franz Ferdinand s pratnjom, u prvom, neuspjelom pokušaju atentata istog dana.
Događaj koji je bio povod za rat sa 40 miliona žrtava, promijenio je mapu svijeta, ali je po svim rekonstrukcijama više nalikovao na slapstick nespretnosti Charlieja Chaplina nego na ozbiljnu terorističku zavjeru. Bomba koju je nespretno bacio Čabrinović, te ispijanje cijanida koji nije "proradio" ni u Gavrilovom želucu, materijal su za urnebesnu komediju. Ipak, 1975. godine dogodio se ambiciozni film Veljka Bulajića "Sarajevski atentat“ u kojem je Christopher Plummer igrao Franza, dok je Irfan Mensur glumio Gavrila. Film su nazvali rutinskim tretmanom historije, a reditelj je rekonstrukciji događaja, kao što su i pripadnici "Mlade Bosne“ kovali plan, pristupio seriozno.
Ako je historija učiteljica života i ako ta historija ponekad zna izustiti i poneku neistinu, moguće je da smo u nekim slučajevima naučili živjeti u laži. Grad u kojem je 20. stoljeće počelo i završilo u krvi, poslužio je kao inspiracija evropskim rediteljima različitih generacija i stilova, koji su u filmu "Mostovi Sarajeva“ (2014.) ponudili vlastitu percepciju Sarajeva i njegove historije. Dokumentarac je prikazan u Cannesu i njime je također obilježena stogodišnjica Atentata. Trinaest reditelja, među kojima su Jean-Luc Godard, Cristi Puiu i Aida Begić, ponudili su svoju viziju onoga što Sarajevo predstavlja u modernoj Evropi i historiji kontinenta kroz cijeli jedan vijek.
U toj historiji pred gradom su stajali i još uvijek stoje brojni izazovi, a filmovi najbolje svjedoče kako "sve dođe i prođe“. Zanimljivo je da postoji navod kako je Franz Ferdinand za vrijeme večere u hotelu Bosna na Ilidži dan prije no što će biti ubijen izjavio: "Ovdje je kao u grobu“. Intuitivni Franz zapravo je definisao sudbinu svih onih koji će u narednih sto godina ovom gradu i njegovim ljudima pokušati oteti slobodu.
Zeljković: U Sarajevu nismo naišli na razumijevanje, nacionalni stadion ćemo graditi u Zenici
Ronaldo proglašen za najboljeg igrača Bliskog istoka: Saudijska liga je jača od francuske
Zoster priredio sjajan koncert u Domu mladih i rasplamsao prazničnu atmosferu u Sarajevu
