Prije 30 godina počeo je Yutel: Ovi kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo
Sjećate se prepoznatljive uvodne špice s rotirajućim kamenim statuama, kipovima koji su parodirani u "Nadrealistima". Bio je to simbol Yutela, Jugoslavenske televizije koja je nakon raspada JRT-a kreirana odlukom vlade SFRJ na čelu s premijerom Antom Markovićem, kako bi se u rastućem nacionalizmu sjedinio jugoslavenski informativni prostor i bratstvo i jedinstvo održalo "na televizijskim aparatima".
Registrovan kao televizija sa sjedištem u istarskom gradiću Motovunu (što je potpuno nevjerovatan odabir mjesta), program se počeo emitovati na današnji dan prije trideset godina iz sarajevskog RTV doma. Kapacitirajući opremu TVSA, 23. oktobra 1990. godine počeo je jednosatni program vijesti, koji je posjedovao sve elemente infotainmenta u modernom demokratskom društvu.
Voditelji su bili opušteni, duhovito su komentirali aktuelnu situaciju, a košuljica emisije je obilovala prilozima iz svijeta popularne kulture i neobičnim zanimljivostima. Program su kreirali urednici Goran Milić, Gordana Suša, Dževad Sabljaković, Velibor Čović i Zekerijah Smajić, već tada raspoređeni po principu "nacionalnog ključa".
Sra… u Jugoslaviji
Yutel je pratio raspad Jugoslavije i donosio uvid u rastuće nasilje i apsurde koji su se počeli dešavati u njenim republikama. U emisiji su se smjenjivali nacionalni lideri, generali JNA i protagonisti balvan revolucije, a ispod građanske uljudnosti tinjao je diskurs primitivizma. Ono što je tada bilo posebno vidljivo bio je manjak zuba u ustima sagovornika, koji su se iznenada i niotkud počeli pojavljivati pred kamerama.
Najzanimljiviji programski gaf Yutela bio je telop na kojem je jedno slovo u rečenici "EEZ izražava zabrinutost zbog stanja u Jugoslaviji" rezultiralo sr…., na šta je tadašnji urednik informativnog programa Goran Milić rekao kako nije daleko od istine. Emisiju su prekidali marketinški blokovi u kojima su se oglašavali Agrokomercov "Petit Beurre" ili, primjerice, prijevoznik "Foča Trans". Jedna od najzanimljivijih reklama tada je bilo "čudo montaže", reklama Ademira Kenovića za Standardov namještaj pod sloganom "Lako je za razmještaj kada imaš namještaj".
Emisiju su često eksploatisali "Nadrealisti" koji su galeriju jugoslovenskih političara ismijavali komičnim sinhronizacijama priloga, poput bifea hotela "Složna braća".
Ipak, najpoznatiji Yutelov skeč izrežirala je stvarnost, kada je reporter Ivica Puljić u Sloveniji upitao Bahrudina Kaletovića, vojnika JNA s kamuflažnim lišćem na šljemu, zbog čega se vodi rat, na šta je dobio urnebesno smiješan odgovor: "Oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo". Bahrudin je tada u jednoj rečenici objasnio suštinu rata u Jugoslaviji, gdje vojnici zapravo nisu imali pojma zašto pucaju jedni na druge.
Nacionalizam je bujao i bilo je jasno da će se obistiniti proročanski stihovi pjevačice Tajči koja je na Evroviziji u Zagrebu 1990. godine pjevala "Hajde da ludujemo". Istu pjesmu je uz pratnju "Plavog orkestra" pjevao Nele Karajlić na čuvenom koncertu "Yutel za mir", na koji su u ljeto 1991. godine ka Zetri pohrlili autobusi ljudi raspoloženih "protiv rata". Bila je to jedna od brojnih jugoslavenskih zabluda, zbog kojih su mnogi izgubili glavu u ludilu koje će uslijediti.
Nele je tada rekao da su muzičari napravili svojevrsnu barikadu ludilu, a Dino Merlin je pjevao kako "Nešto lijepo treba da se desi". Novinar Zekerijah Smajić tada je na scenu izveo tuzlansku djevojčicu Jadranku, koja je uspjela sakupiti čak 11.586 potpisa za mir. To je broj koji je bio za samo 45 veći od broja crvenih stolica koje su dvadeset godina kasnije bile postavljene u Titovoj ulici u Sarajevu, u sklopu projekta "Sarajevska crvena linija", kao simboli ubijenih građana glavnog bosanskohercegovačkog grada.
U Yutelovom studiju Dragan Vikić je govorio o prvom napadu na Sarajevo, a ubrzo je Goran Milić službeno saopštio da Yutel prestaje raditi 12.5.1992. zbog nestašice kadrova, finansija i situacije u Sarajevu. Dogodila se smrt Yutel televizije i konačna smrt Jugoslavije.
Bratstvo i jedinstvo danas se ogleda još jedino kroz regionalne reality programe visoke gledanosti i nikakve vrijednosti. Uz medijsku mašineriju putem koje se njeguje nacionalizam i konstantno insistira na podjelama, paralelno egzistiraju subkulturalni programski projekti oko kojih se okuplja polusvijet.
Bizarna galerija likova u bigbrotherovskim socijalnim eksperimentima zabavlja balkansku publiku koja živi u premalenom prostoru prevelikih podjela. Tamo im se uporno govori kako govore različitim jezicima, iako se svi jako dobro razumiju, dijeleći iste afinitete i bolujući od nostalgije za zajedničkom prošlošću. Zanimljivo je da su još uvijek najveće zvijezde one s koncerta "Yutel za mir", a da predratni televizijski projekti još uvijek bude najveći interes današnje publike.
