Glembay, amidža Idriz, pijanista Mihailo: Zašto Nadarevića ne trebamo pamtiti samo kao Izeta
Igrati Leona Glembaya i Izeta Fazlinovića zahtjeva isti talenat i jednako glumačko umijeće. Obje uloge Mustafe Nadarevića se maestralne, međutim, razorna moć današnje televizije učinila je da jedan od najvećih glumaca s ovih prostora odlazi u sjeni tipske uloge koja je učinila bosanskohercegovački sitcom popularnim do te mjere da se bjesomučno reprizira godinama, s uvijek istom gledanošću i frenetičnom regionalnom pomamom za Izetovim spletkama, rakijom maksuzijom i “kalajisanim suncem”.
Ipak, onima čije pamćenje seže do zlatnih vremena televizije, proslavljeni glumac će se pojaviti u sjećanju kao osnivač Hajduka, inžinjer Duje u seriji Televizije Zagreb “Velo misto” s početka osamdesetih, a potom i kao Zijo iz “Oca na službenom putu”, koji na svadbi pjeva sevdalinku “Smrt braće Morića”. Jedna od najupečatljivijih scena u filmu bio je upravo trenutak na svadbi kada Zijo zbog životne pogreške i rasturanja porodice, u naletu pijanstva čelom razbija staklenu flašu, nakon čega nastavlja pjevati.
Film Emira Kusturice iz 1985. godine je pokazao slojevitost uloge koju je u stanju iznijeti Nadarević, potvrdivši mu reputaciju karakternog glumca, zahvaljujući čemu se paralelno s njegovom pozorišnom i televizijskom karijerom, počela graditi i ona filmska.
“Mutno je to sve u nama, draga moja Beatrice, nevjerovatno mutno”, replika je Leonea Glembaya, kojom počinje Krležino kapitalno djelo, drama koja kao da je opisala današnje vrijeme. Glembayevi su bili ubojice i varalice, a prikazali su svijet u kojem bogati svojim kočijama gaze sirotinju te da ljubav traje do trenutka kada nestane novaca.
Međutim, televizijska verzija Krležine drame, reditelja Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine pokazuje i kakvu su funkciju televizija i glumački posao imali nekada. Danas je gotovo nemoguće da se dogodi “Velo misto” Miljenka Smoje ili neki novi glumački kalibar poput Nadarevića, koji će biti u stanju nositi klasičnu literaturu i igrati neshvaćenog umjetnika nasuprot Eni Begović kao barunici Castelli, a da to ne bude artificijelno i potpuno u suprotnosti sa zahtjevima današnje publike.
No, lament o prošlosti tu ne završava. Dvije godine nakon “Oca”, 1987. godine, Nadarević se okušao u jugoslavenskom psihološkom trileru “Već viđeno” Gorana Markovića, koji je prikazao mučne scene rezanja prstiju šake i opsesivno ljubavno ludilo koje je instruktora klavira odvelo u tragediju. U naponu glumačke snage, a nasuprot Anici Dobroj, Nadarević je odigrao lik pijaniste Mihajla, koji se bori s demonima vlastitog djetinjstva i profesionalim preokupacijama vezanim za sviranje klavira.
A onda je ponovo stigao u Sarajevo
Mustafa Nadarević ostvario je zapaženu ulogu u debitantskom dugometražnom filmu prerano preminulog reditelja Benjamina Filipovića “Praznik u Sarajevu” (1991.), koji je govorio o “šanerima”, ljudima s margine društva. Oni su u inostranstvu radne dane provodili kradući, a potom su za praznike dolazili u Sarajevo, gdje su imali priliku biti “vikend gospoda”.
Zanimljivo je da je upravo Mustafa Nadarević obilježio prvi bosanskohercegovački poslijeratni dugometražni film o opsadi Sarajeva. Bio je to “Savršeni krug” Ademira Kenovića, iz 1996. godine, u kojem je igrao ulogu pjesnika Hamze. Nakon što su mu žena i dijete otišli iz opkoljenog grada, Hamza pronalazi dvoje siročadi, počinje se brinuti za njih te ih nastoji izvesti iz Sarajeva i poslati kod rodbine u Njemačku.
FIlm je ostao upamćen po poeziji Abdulaha Sidrana, ali i po autentičnim snimkama razorenog grada, gdje u potrazi za devastiranim enterijerima nije trebalo previše scenografski intervenirati. Mustafa Nadarević je igrao i u Oscarom nagrađenom filmu Danisa Tanovića “Ničija zemlja” 2001. godine. Iako je njegov talenat bio vidljiv u brojnim projektima koji su izašli iz granica bivše Jugoslavije, Nadarević nikada nije zaigrao u stranim produkcijama, kao što su to uspjeli ostvariti njegove jednako talentovane kolege, glumci Rade Šerbedžija i Miki Manojlović.
Zapažena je bila i njegova uloga u kratkometražnom igranom filmu “Troskok” (2000.) reditelja Srđana Vuletića. Film nagrađen u Berlinu je govorio o bivšim ljubavnicima, koji su se u ratu našli na suprotnim stranama.
U priči Pjera Žalice o “čovjeku koji je došao da popravi bojler, a popravio je ljudska srca”, filmu “Kod amidže Idriza” (2004.), Mustafa Nadarević je igrao naslovnog junaka i osvojio simpatije publike, jer je zajedno sa kolegicom Semkom Sokolović Bertok iznio suštinu mentaliteta i filozofije sarajevske mahale. Amidža Idriz, sa sakoom prebačenim preko ramena i crvenom vunenom kapom, uvukao se u pamćenje filmskih entuzijasta kao jedan od najbolje odigranih likova poslijeratne bh kinematografije.
Mustafa Nadarević je rođen u Banja Luci 1943. godine. U Zagrebu je završio glumu na Akademiji dramskih umjetnosti, a od 1969. do 2018. godine je bio član glumačkog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Na pozorišne daske je postavio drame “Hamlet u selu Mrduša Donja”, “Balkanski špijun”, “Hasanaginica”… Pojavio se u nebrojeno filmova i televizijskih projekata, među kojima su i oni vezani za produkciju BiH (“Gori vatra” Pjera Žalice, “Halimin put” Arsena Ostojića i “Nafaka” Jasmina Durakovića). Od 2007. godine je intenzivno boravio uglavnom u Sarajevu, radeći na seriji “Lud, zbunjen, normalan”, koja je osvojila regionalnu publiku, upravo zbog neprikosnovenog šarma glavnog lika, popularnog Izeta Fazlinovića.
Živio je skromno, držeći privatni život daleko od medija, a često je govorio kako ima puno boljih glumaca od njega. Glumački posao je shvatao kao i svaki drugi posao, bez nepotrebne mistifikacije, s jednostavnošću kakvu mogu posjedovati samo oni najveći. U “Savršenom krugu” Mustafa Nadarević je izgovorio simboličan, bezvremenski stih Sidranove pjesme “Uzevši kost i meso”:
Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi. Ostalo je naprosto da brojim dane, ko smjeran redov, s malom razlikom u smislu i žestini.
Sjećate li se reklame iz 1998. za povrat imovine? Snimila su je bh. glumačka imena
