Mostar je svih ovih godina bio pravi simbol stagnacije, degradacije i ozakonjenog kriminala, što se manifestiralo na svakom koraku. Ono što je trebalo biti hercegovačka metropola i turistička meka postalo je sinonim za krizu i blokadu.
U ovom vremenu nastao je pojam "mostarizacija", riječ koja opisuje stanje potpune pat pozicije, a korištena je kad bi neku našu političku krizu i bezvlašće trebalo dodatno naglasiti.
U vrijeme najveće ekspanzije avioprijevoza mostarski aerodrom bio je jedini u regiji koji je propadao, jedini koji je imao pad broja putnika i letova. Mostarskih pet komunalnih preduzeća smetale su jedna drugoj, a grad je znao postati urbana deponija, pretrpan smećem koje se zbog kontinuiranih blokada deponije nije imalo gdje odvoziti.
U vrijeme bez Gradskog vijeća Mostar je krenuo u svoj najveći investicioni projekat u historiji - izgradnju sistema kolektora i prečistača otpadnih voda. Projekat težak 180 miliona KM uposlio je građevinsku industriju, potrošio pare, a iza sebe ostavio haos koji će tek trebati raspetljati. Dok tužioci sklapaju konture procesa javnost još čeka odgovor šta se krilo iza afere piralena ili ko je kriv da sistem još ne funkcioniše.
Švedski ambasador Anders Hagelberg završio je svoj mandat u našoj zemlji, a da nije dobio toliko čekanu pozivnicu na otvorenje postrojenja koje je njegova zemlja donirala sa 16 miliona KM. Hagelberg je prvi međunarodni zvaničnik koji je javno tražio odgovornost za javašluk oko kolektora, a odgovor na njegova pitanja trebalo bi dati vijeće koje Mostarci sutra biraju.
Rasplet je bio klasičan i onakav kakav je i jedino mogao biti kod nas, građani su došli do Strazbura, sud je presudio i pokrenuo sistem pritisaka i diplomatskih zavrtanja ruku. Dogovor je bio pitanje vremena.
Nakon svega tog i prave kalvarije kroz koju je prošao najveći grad u Hercegovinu, a koju su dodatno garnirali kolaps Aluminija i pandemija koja je ugasila jedinu pravu razvojnu granu - turizam, izbori su pobjeda u svakom slučaju. Mostar je pobijedio.
