Sarajevu je potreban spomenik žrtvama holokausta, "ne mora biti lijep, ali mora boljeti"

"U Bosni i Hercegovini Jevreji su proporcionalno najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu. Od blizu 14.500, koliko ih je bilo u aprilu 1941., holokaust je preživjelo svega blizu 2.000. Jevreji su živjeli organizirani u 20 jevrejskih općina, najvećim dijelom su bili urbano stanovništvo i bavili su se trgovinom, industrijom, zanatstvom, bankarstvom, ugostiteljstvom... Najvećim dijelom su bili koncentrirani u Sarajevu, pa je ovdje i užas njihovog stradanja bio najvidljiviji. Prema vrlo preciznim podacima, u Sarajevu je u holokaustu ubijeno 7.092 Jevreja. Jevreji su ubijani u nekoliko talasa, odvođeni su u koncentracione logore Jasenovac, Stara Gradiška, sve do Aušvica i likvidirani, a njihova imovina opljačkana. Jedan dio Jevreja je pokušavao pobjeći iz Bosne i Hercegovine i tako se spasiti, a jedan dio se uključio u partizanski pokret tražeći tu spas. Neki Jevreji, poput Nisima Albaharija, kasnije su postali i narodni heroji", kazao je Kamberović.

Pravednik Derviš Korkut i nepravda koju je doživio

Neki sugrađani su nijemo posmatrali njihovo ubijanje i torture nad njima, neki su učestvovali u tome, a neki su pokazali da ideologija nije apsolutno trijumfirala nad moralom. Dokaz za to su brojni Bosanci i Hercegovci koji su zbog toga odlikovani jednim od najznačajnijih priznanja izraelske države. Proglašeni su "Pravednicima među narodima".

A "Pravednici među narodima" su i Derviš i Serveta Korkut, a naš sagovornik je podsjetio i zašto.

"Derviš Korkut je proglašen Pravednikom jer je spasio jednu jevrejsku djevojku - Donkicu Papo, krijući je u svojoj kući i predstavljajući je kao rodicu svoje supruge Servete. Korkut je najzaslužniji i za spas Hagade, koju je spasio u biblioteci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Iako postoje različite verzije na koji način je on to učinio, a postojali su i pokušaji da drugi sebi pripišu zaslugu za to spašavanje Hagade, nesporno je da je Korkut za to zaslužan", istakao je Kamberović.

Nedugo poslije Drugog svjetskog rata Korkut je doživio nepravdu.

"Nažalost, Korkut, taj mirni, obrazovani i Bogu odani čovjek je 1947. izveden pred sud i osuđen na osam godina zatvora. Bio je to posve montiran proces kojim je trebalo ukloniti potencijalne konkurente za prvog reisu-l-ulemu koji je biran poslije Drugog svjetskog rata. Korkut je po svemu mogao zauzeti tu poziciju, ali je bio isuviše odan svom načinu života i vjeri, rezerviran prema novom sistemu. Mislim da u Korkutovom suđenju i njegovom zatvaranju leži jedan od razloga zašto nikada nije govorio o svojoj ulozi u spašavanju Hagade i spašavanju Jevreja. Korkut je pravi primjer čovjeka u čijoj životnoj filozofiji su bili duboko ukorijenjeni humanost, solidarnost, moral i dostojanstvo. Prema mom mišljenju, Korkut je simbol humanosti i hrabrosti koje je pokazao u najtežim vremenima", ocijenio je.

Holokaust i palestinsko pitanje

Za pojedine nije odgovarajuće ubistvo šest miliona Jevreja nazvati holokaustom s obzirom na značenje ovog pojma. Naime, on označava ritual spaljivanja žrtvovane životinje, a ono što se desilo u Drugom svjetskom ratu nikako nije bio ritual. Zato se u hebrejskom jeziku koristi riječ šoa (sho'ah) koja znači nevolja i/ili uništenje.

U relativiziranju ove "nevolje" nerijetko se poziva na izraelsku okupaciju Palestine i teorije zavjera, a profesor Kamberović se osvrnuo na ovu činjenicu.

"Stanje u Palestini se u dijelu islamskog svijeta koristi kao povod za relativizaciju, a ponekad čak i za negiranje holokausta. Ja, ipak, mislim da su to dvije različite stvari, ali je jevrejsko iskustvo holokausta i stvaranje države Izrael sigurno kod Jevreja stvorilo osjećaj snage da se spriječi novi holokaust. Ne bih htio govoriti o stvarima u kojima mi i inače nemamo nikakav utjecaj, ali rješenje problema Palestine nije u negiranju holokausta i u optužbama da 'Jevreji sada rade Palestincima isto ono što je Adolf Hitler radio njima sredinom 20. stoljeća'", smatra Kamberović.

Koliko se prije učilo, a koliko se danas uči o holokaustu u školama

Kako je kazao, ne zna koliko se danas o holokaustu uči u bosanskohercegovačkim školama, ali zna kako je to bilo nekada.

"Znam da se nekada o holokaustu podučavalo u kontekstu stradanja 'svih naših naroda i narodnosti', te da je trebalo proći puno vremena dok se pojam holokaust nije iskristalizirao kao nešto posebno", prisjetio se.

Podsjetio je da je na Univerzitetu u Tuzli, kako je istakao, prije nekoliko godina bio izborni predmet o holokaustu u okviru međunarodnog projekta, ali da to nije dugo trajalo. Na Univerzitetu u Sarajevu postoji predmet studije holokausta i genocida.

Misli da postoji mogućnost da se podučavanja o holokaustu, kako je ocijenio, znatno intenziviraju kako na univerzitetima tako i na nižim obrazovnim nivoima.

Sarajevo treba imati spomenik žrtvama holokausta

Za njega je nesumnjivo da u glavnom gradu Bosne i Hercegovine treba biti izgrađen spomenik žrtvama holokausta, a objasnio je i zašto.

"Jevrejska zajednica u Sarajevu je tokom holokausta gotovo uništena i vjerujem da bi bilo dobro kada bi se to kao posebno stravičan zločin i iskazalo kroz poseban spomenik o holokaustu. Ne bi to marginaliziralo ostale, ustaške žrtve Drugog svjetskog rata (niti žrtve iz posljednjeg rata), nego bi samo dodatno naglasilo stradanja kojim su Jevreji, naši sugrađani, bili izloženi u vrijeme holokausta. Kao što je već rekao Simon Wiesenthal, takvi spomenici ne bi morali biti monumentalni niti lijepi, ali moraju boljeti", zaključio je profesor historije Husnija Kamberović.

A ako bi nas boljelo, to bi sigurno značilo da moral u nama nije ubijen.