Velika Britanija na prekretnici: Slijediti Sjedinjene Države ili svoje strateške ciljeve

Iz tog razloga bi Britaniji bilo bolje da svom sljedećem poglavlju pristupi s malo više poniznosti. Zemlja i dalje može igrati centralnu ulogu u međunarodnoj politici ako se pomiri s ulogom sile srednjeg dometa. Umjesto da se prepušta fantazijama Commonwealtha ili upliva u Indo-pacifički region, London bi snagu trebao potražiti bliže kući, gdje svoj novi status glavnog vanjskog partnera EU može iskoristiti za povećanje svog globalnog utjecaja.

Nakon okončanja pregovora s EU britanski mediji brzo su ukazali na sve nedostatke. Analitičari predviđaju pad BDP-a od 6 posto u narednoj deceniji, a sposobnost Britanije da izvozi usluge u EU ostaje u velikoj mjeri podložna budućim odlukama Brisela. Brexit će tek sada početi pokazivati svoja ograničenja u smislu ekonomske, političke i ljudske interakcije s Evropom. U tom smislu u januaru je zabilježen pad izvoza britanske robe u EU za 40 posto.

Nije sve tako crno

Protivnici Brexita ova dešavanja vide kao potvrdu propadanja svoje države, međutim takav sud je pretežak. Britanija ostaje, za sada, peta najveća svjetska ekonomija, nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Osim toga, ima snažne vojne i zastrašujuće obavještajne i cyber kapacitete, pravo srce "posebnog odnosa" sa Sjedinjenim Državama. Britanija pripada sve važnijem obavještajnom partnerstvu "Five Eyes" i vjerovatno će zauzeti značajnu poziciju u planu američkog predsjednika Joea Bidena da okupi svjetske demokratije. Britanske vlasti će najverovatnije imati veću priliku da utječu na politiku EU izvana, s više fleksibilnosti nego što su je imali kao članica i s više mogućnosti za utjecaj od drugih, udaljenijih vanjskih sila. Međutim, da bi iskoristila taj kapacitet, Johnsonova vlada mora biti ideološki fleksibilna.

U sjeni američkih ambicija

Umjesto vođenja politike zasnovane na nostalgiji, London bi trebao svoje političke ciljeve oblikovati realnim nacionalnim interesima, za što je potrebna doza skromnosti, koju, makar dosad, Britanija nije pokazala.

Još od Hladnog rata moć i bogatstvo premještali su se sa Zapada na Istok, tako da Britanija sada gleda prema istoku u potrazi za novim tržištima, u trenutku kad Kina pokazuje veliko sampouzdanje i snagu. Međutim, to ne znači da je slanje Kraljevske mornarice u patrolu kineskim primorjem najbolja ili jedina opcija, pogotovo jer Vlada Britanije teži imati pozitivan trgovački i investicijski odnos s Kinom.

Zabrinutost zbog pomorske sigurnosti Istočne Azije i kineske vojne sposobnosti odražavaju američke strepnje, a ne probleme srednje snažne ostrvske sile smještene na zapadnoj obali Euroazije. Takva pažnja prema udaljenim ciljevima odražava britanski poriv da se ukomponuje u politiku Washingtona i slijedi svaki politički cilj Sjedinjenih Država.

Velika Britanija zna na čijoj je strani u geopolitičkom sukobu između Kine i Sjedinjenih Država, ali teške pouke Afganistana i Iraka zasigurno su trebale naučiti London da prvo analizira kakve konkretne nacionalne koristi ima ulaskom u spomenute avanture. Uvlačenje Washingtona u opasne vode istočne Azije, jednostavno zato što Sjedinjene Države insistiraju da je to neka vrsta testa lojalnosti, nije učinkovita upotreba sve manjeg, ali još uvijek značajnog bogatstva Britanije nakon Brexita.

Realni ciljevi i samostalan politički pravac

Umjesto toga London bi trebao pronaći svoj politički pravac, a to bi u praksi značilo zauzimanje prostora između Brisela i Washingtona, usmjeravajući dva politička centra prema pitanjima koja su bitna za britanske građane, uključujući trgovinu, digitalne usluge i evropsku sigurnost.

Baš kao što Washington često koristi bliski odnos s određenim državama članicama EU (i zastrašujuću moć lobiranja u Briselu) za forsiranje ustupaka po određenim pitanjima, poput privatnosti, London sada može igrati sličnu selektivnu i fleksibilnu igru. Naprimjer, u narednim bi godinama Velika Britanija mogla iskoristiti svoju tržišnu poziciju i politički utjecaj za oblikovanje propisa EU o zelenoj tehnologiji. U drugim područjima, poput distribucije vakcine protiv Covida-19, može odabrati svoj put.

Za prelazak u ovu novu ulogu bit će potrebna spremnost da se prihvati važnost EU i određeni nivo poniznosti koja savremenim britanskim liderima nije prirodna. Johnson je identitet svoje vlade temeljio na nostalgičnom pozivu na britansku veličinu, što nužno podrazumijeva odvajanje od Evropske unije. Još gore, gorko iskustvo beskrajnih pregovora o Brexitu nije ostavilo kreatore politike s obje strane kanala da se potrude pronaći nova područja saradnje. Međutim Velika britanija će ili profitirati iz svoje blizine neobično živopisnom "lešu EU" ili će nestati u nostalgičnoj irelevantnosti.