Kako je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini trajno ojačala poziciju Srbije u regionu
Milanović je tokom bilateralnog sastanka s predsjednikom Crne Gore prije dva dana kazao da je "naš zadatak, poučen iskustvom Hrvatske te Bosne i Hercegovine, da ljudima kažemo da se nešto događa".
Kako je sve krenulo
Padom Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića prošle godine politički utjecaj Srbije u Crnoj Gori naglo je porastao, što je, čini se, bilo iznenađenje i za službeni Zagreb. Za bilo kakvu reakciju bilo je kasno, jer su svi kapaciteti hrvatske diplomatije, godinama unazad, bili usmjereni u ostvarivanje interesa u Bosni i Hercegovini promjenom Izbornog zakona. Nastupajući gotovo sinhronizovano sa Srbijom, vlastima Republike Srpske te Hrvatskom demokratskom zajednicom BiH, službeni Zagreb godinama je doprinosio legitimiranju politiku Aleksandra Vučića koja je predano radila na destabilizaciji političkih prilika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Takva politika Zagreba postala je očita nakon što je HDZ Hrvatske na izborima 2016. godine ponovo preuzeo poluge moći, mada je i sam Milanović, dok je vodio hrvatsku vladu u periodu od 2012. do 2016. godine, otvorio prostor takvom pristupu.
Spomenuta legitimizacija trenutne politike srpskog rukovodstva provodila se, na prvom mjestu, saradnjom Zagreba po svim značajnim političkim pitanjima sa Miloradom Dodikom, posljedično Srbijom, na drugom obezvrjeđivanjem rada Haškog tribunala, odnosno negiranjem ratnih zločina, i na trećem saradnjom s Rusijom.
Indirektna, ali ponekad i direktna saradnja predstavnika Hrvatske s SNSD-om u smislu pokušaja da se nametne reforma Izbornog zakona na način koji pogoduje interesima HDZ-a BiH, kroz implementaciju principa legitimnog predstavljanja, i u tom smislu, političko ucjenjivanje druge strane, prijetnje, lobiranje i na kraju službena posjeta Milorada Dodika Zagrebu potpuno su dali krila srpskoj regionalnoj politici. Time je Srbija dobila argument više da bez zadrške vodi istu takvu politiku, ne samo prema Bosni i Hercegovine, već i Crnoj Gori.
Nakon što je Haški tribunal presudio "šestorci", odnosno rukovodstvu Herceg-Bosne za Udruženi zločinački poduhvat 29 novembra 2017. godine Andrej Plenković obratio se javnosti.
"Politikom Franje Tuđmana omogućen je mir u BiH. Povijesna istina pokazat će da je Hrvatska uvijek bila ona koja je stajala uz BiH kao što to radi i danas", rekao je tada, te je dodao da je Praljkov čin samoubistva u sudnici pokazao da je on bio uvjeren da je ono što radi dobro za hrvatski narod.
U tom smislu danas je situacija još gora, jer Milanović ne samo da negira Haške presude i tvrdi da npr. Milivoje Petković nije ratni zločinac, iako je presuđen i sam se izvinio za zločine, već poručuje da će primiti u službenu pojestu Petkovića.
Takav pristup je doprinio relativizaciji politike Srbije u Bosni i Hercegovini, dao joj opravdanje da nastavi s negiranjem zločina i skrivanjem osumnjičenih za ratne zločine, te posljedično, omogućio Srbiji da nastavi provoditi politiku postepenog nagrizanja institucija Bosne i Hercegovine. Sve što Milorad Dodik radi godinama nije moglo biti sprovođeno bez direktnog blagoslova Beograda.
Breme prošlosti
Breme počinjenih ratnih zločina jedan je od faktora koji su sprječavali Srbiju da obnovi ambicije iz 90-tih, međutim, uprkos presudama, rezolucijama, njihov značaj suštinski vremenom blijedi, kako za međunarodni faktor tako i za domaći. S tim u vezi vidimo sličan pristup Hrvatske i Srbije koje jedna drugu, u tom smislu, indirektno podupiru. Abolacijom ratnih politika, daje im se novi život, ali s drugačijim, perfidnijim pristupom.
Hrvatska saradnja sa Rusijom, naročito u smislu politike prema BiH, još jedan je od faktora koji su dali dodatnu snagu jačanju srpskog političkog faktora u regionu.
Začuđujuće, Milanović je prije dva dana kazao da ni Moskva ne bi trebala da se upliće u dešavanja u Crnoj Gori, što je licemjerno, jer kako onda tumačiti to da je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, na inicijativu Zagreba i Beograda, u decembru prošle godine, u trenutku kad se formirala nova Vlada Crne Gore, došao u Sarajevo i direktno podržao zahtjeve i interese hrvatsko-srpskog bloka u BiH. Dakle, za Hrvatsku, ruski utjecaj u Crnoj Gori je diskutabilan dok je u Bosni i Hercegovini prihvatljiv. Samo par mjeseci nakon što su vjersko-političkim paradiranjem desetina hiljada ljudi u Crnoj Gori zarad ostvarenja političkih ciljeva, odnosno rušenja Đukanovića i vraćanja Crne Gore u orbitu srpske politike, Hrvatska je otvoreno sarađivala srpskim političkim faktorom.
Zajednički ciljevi Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini pokazuju da se Hrvatske nije obazirala na moguće opasnosti takve saradnje. Međutim, snaga države Srbije, a što se u Zagrebu očito zanemarilo, je u regionalnom kontekstu puno veća nego našeg zapadnog susjeda jer Hrvatska direktan utjecaj uživa samo u Bosni i Hercegovini, dok Srbija u većoj ili manjoj mjeri kako u Bosni i Hercegovinu, tako i u Crnoj Gori i Kosovu.
S tim u vezi, dok je trajala politička ofanziva prema Bosni i Hercegovini, Srbija je iskoristila jedan pogrešan potez Mila Đukanovića i obnovila djelimičan utjecaj na državu Crnu Goru. U istom periodu, uprkos zalaganju hrvatske diplomatije još nijedan konkretan rezultat u BiH nije ostvaren, jer Izborni zakon nije donešen, niti se rješenje tog najkrupnijeg posljeratnog političkog pitanja nazire. U tom kontekstu nedavne poruke Milanovića zvuče komično i pokazuju zapravo da se Hrvatska preračunala. Radeći protiv BiH Hrvatska je dala zamaha srpskim ambicijama.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
