Nove američko-evropske sankcije mogle bi pogoditi firme bliske SNSD-u
Milorad Dodik i Nikola Špirić su već stavljeni na američku crnu listu. Dodiku je tada zabranjen ulazak u SAD, zamrznuta mu je sva imovina na američkom tlu, te je američkim državljanima zabranjeno da posluju s njim. Ova mjera je bila snažan diplomatski signal, te je nanijela veliku štetu Dodikovoj međunarodnoj poziciji. Nakon što je stavljen na američku crnu listu, 2017. godine, Dodik faktički, izuzev kolektivnih posjeta Predsjedništva BiH Briselu, nije imao priliku da se susretne sa bilo kojim zapadnim zvaničnikom.
Ipak stavljanje Dodika na crnu listu nije mu proizvelo konkretnu štetu, jer on nije ni putovao u SAD, niti je lično imao neke značajnije poslovne veze i imovinu. Čak je i sam Dodik u nedavnim izjavama, isticao da mu sankcije pod kojim se nalazi ne znače mnogo. Izvjesno je da ponavljanje ovakvih sankcija ne bi obeshrabrile Dodika.
Međutim, nove sankcije bi mogle biti struktuirane na sasvim drugačiji način, te se ne bi odnosile samo lično na Dodika i najveće političke dužnosnike SNSD-a, već na širi krug njima bliskih ljudi, ali, što je najznačajnije, i firmi.
Prije nekoliko mjeseci, gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković iznio je listu od 60 firmi bliskih porodici Dodik i SNSD-u, koje su pravi izvor moći za Dodika i SNSD.
Između ostalog, upravo bi se ove firme mogle naći pod udarom novih sankcija, koje sudeći po Dodikovim izjavama neće biti samo američke. Naime, Dodik je na jednoj od press-konferencija proteklih dana kazao da je siguran da EU u cjelini neće uvoditi sankcije, ali je sam potvrdio da bi to mogle uraditi neke države, poput Njemačke.
Velika Britanija je još u maju najavila da razmatra sankcije i nema sumnje da će pratiti poteze Washgintona. A u krugovima međunarodne zajednice u BiH se govori o tome da će se ovoj multilateralnoj akciji pridružiti i čitav niz država, poput Kanade, Italije, Nizozemske, Francuske, Austrije i drugih evropskih država, koje su odbile odazvati na poziv Dodika i doći na sastanak u Istočno Sarajevo.
Dva modela sankcija
Otvoreno je pitanje o karakteru i opsegu sankcija. U skorijoj praksi, primijenjena su dva modela sankcija, kojima su se koristile SAD sa svojim evropskim partnerima. Prvi je bio uvođenje sveobuhvatnih sankcija, koje su se odnosile na široke segmente društva, kao u slučaju sankcija Iranu u vezi nuklearnog programa, ili sankcija pod kojima je bila SR Jugoslavija za vrijeme Miloševićevog režima.
Ova vrsta sankcija ima devastirajuće efekte. Primjera radi, u periodu 2012.-2015. kada su SAD i evropske države zabranile kupovinu iranske nafte došlo je, između ostalog, do pada od čak 50% u proizvodnji nafte kao jednom od temelja iranske ekonomije. Nadalje, iranske firme nisu mogle raspolagati sa dobrim u inozemstvu, čija je vrijednost oko 120 milijardi dolara. Sankcije su dovele do velike recesije i rasta nezaposlenosti u Iranu, zbog čega su se vlasti u Teheranu našle pod unutrašnjim političkim pritiskom, te su na koncu pristale na Nuklearni sporazum, pristajući da rasformira svoj nuklearni program, u zamjenu za smanjenje sankcija.
Kada su SAD i evropske države uvele sankcije SR Jugoslaviji, vrijednost GDP-a pala je sa 24 milijarde na 10 millijardi u 1993. godini, a do kraja decenije GDP je pao za još dodatnih 1,5 millijardu.
Ovakav tip sankcija imao bi razoran efekat na privredu Republike Srpske, s obzirom da 70% izvoza RS-a ide u Evropsku uniju. Najveći vanjskotrgovinski partneri Republike Srpske u prvih šest mjeseci 2021. godine bili su Srbija sa 16,5 posto, Italija sa 15, Hrvatska sa 10, Njemačka sa 9,7, Slovenija sa 9,3, Austrija sa 5,3 i Kina sa 4 posto.
Ukoliko bi Njemačka, Italija i Austrija zabranile uvoz značajnih roba iz RS-a, ionako slaba ekonomija RS-a bi kolabirala u šoku, što bi izazvalo ogromne socijalne, kao i političke posljedice.
U trenutnoj fazi, kada zapadne države planiraju djelovati preventivno, malo je vjerovatno da će doći do ovih "totalnih sankcija", iako ni one nisu isključene u slučaju potpune eskalacije u Bosni i Hercegovini.
Mnogo vjerovatniji je drugi model sankcija, a to su sankcije koje se primjenjuju prema pojedincima i firmama bliskim vlasti. Takav tip sankcija primijenjen je protiv tajkuna i firmi bliskih ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu poput Rosnefta, Gazproma, ruskih banaka i dr. Sličan model sankcija primijenjen je i protiv SR Jugoslavije 2001. godine, nekoliko mjeseci nakon pada Miloševićevog režima, kada se počelo s povlačenjem sankcija protiv cijelog društva.
Ukazom, koji je tada potpisao George W. Bush, propisane su sankcije protiv lica koja, između ostalog, "opstruiraju provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, zaključaka Vijeća za implementaciju mira, Visokog predstavnika i Upravnog odbora PIC-a", a tome je dodana i saradnja u zaštiti lica optuženih pred Haškim tribunalom.
Osim političkih aktera, sankcije su bile propisane i za sva ona lica koja su "osiguravala finansijsku, materijalnu ili tehnološku podršku, u dobrima ili uslugama, akterima opstrukcija".
Sankcije kao Putinovoj Rusiji
Ovakva vrsta sankcija se koristi kada je politička i ekonomska moć skoncentrisana u rukama malog broja ljudi, kao u Putinovoj Rusiji, a isti je slučaj i u Republici Srpskoj.
Ukoliko SAD i evropski partneri ocijene firme sa Stanivukovićevog spiska kao finansijske i materijalne sponzore SNSD-a, onda bi njihova djelatnost mogla doći na udar sankcija.
Neke od firmi koje se dovode u vezu sa porodicom Dodik sarađuje sa čitavim nizom američkih i njemačkih softverskih firmi.
Jedna od firmi, koja je navedena na Stanivukovićevom spisku je i zvornička Alumina, kao jedan od najvećih izvoznika. Kako se navodi na web stranici ove firme, ona izvozi u Italiju, Francusku, Španiju, Njemačku, Holandiju, Austriju i druge evropske države. Ukoliko bi došlo do sankcija, Alumina bi izgubila pristup svim ovim tržištima, što bi značilo pad prihoda i ugrožavanje radnih mjesta.
Indikativno je i da je na proljeće 2020. Alumina došla u fokus, kada je objavljeno da je menadžment ove kompanije bio sklopio dogovor za izvoz glinice, koja bi se koristila u iranskom nuklearnom programu, što je zaustavljeno s obzirom na sankcije američko-evropske prema Iranu.
Također, ukoliko došlo do zamrzavanja imovine širem krugu ljudi i u evropskim državama, pored SAD-a, onda bi se na udaru našli mnogi, poput npr. Jovane Špirić, kćerke funkcionera SNSD-a Nikole Špirića, koja, kako je svojevremeno objavljeno, ima u Beču stan u vrijednosti od 800.000 KM.
U svakom slučaju, ukoliko najavljene sankcije budu struktuirane na navedeni način, to bi moglo dovesti do znatno većih posljedica za SNSD i Dodikovu vlast, od dosadašnjih mjera. Iako su lideri opozicije u RS-u deklarativno protiv sankcija, ovakva vrsta sankcija sigurno im ne bi bila mrska, jer bi znatno oslabila strukturu SNSD-a i u fokus stavila temu korupcije, finansijskih tokova i privilegija vladajuće elite u RS-u. Ovakva vrsta sankcija bi mogla dovesti samo do promjene vlasti.
S druge strane, totalne sankcije, kakve su primijenjene prema Iranu, mogle bi baciti ionako ekonomski i finansijski krhku RS na koljena, i otvoriti prostor za pregovore o ustavnoj poziciji tog entiteta, što su strahovu koje ovih dana izražava lider SDS-a Mirko Šarović. U slučaju da Dodik primjeni silu protiv državnih institucija, te izazove oružani sukob, i same sankcije bi dobiti mnogo širi opseg, kao što je sveobuhvatna zabrana uvoza i izvoza roba, međunarodnih finansijskih transakcija, obustave direktnih stranih investicija, zabrane putovanja, i dr.
Sigurno je da zabrana putovanja Dodiku individualno i političkim zvaničnicima u SAD ne znači dovoljno, ali ako se tome pridruže različite evropske zemlje bit će potpuno izolirani, jer ovdje se ipak kreću.
Beograd umjesto na 15, stao na 16 minuta: Tih 60 sekundi su posvetili ubijenom djetetu u Zagrebu
