Stiže nam film koji isprepliće sudbine muslimana i Jevreja: Evo zašto ga vrijedi pogledati
Sabina Vajrača koja je 1994. godine i sama emigrirala iz rodne Banje Luke odlučila je ispričati priču o dobročinstvu i požrtvovanosti, koja će nam se, poručuje ona, kada to najmanje očekujemo - vratiti. U filmu nastalom po istinitom događaju, isprepliću se sudbine Jevreja i muslimana. Gledatelji ga mogu očekivati u augustu, a u nastavku će vam postati jasno zašto ga vrijedi pogledati.
"Sevap je priča o Zejnebi Hardagi. Ženi, za koju ni ja nisam znala, što je poražavajuće jer svi trebamo znati ko je ona. Zejneba je 1941. kao jedna vrlo tradicionalna žena i muslimanka, pokrivena i iz konzervativne porodice odlučila da stavi sve na kocku i spasi svoje prijatelje Jevreje - porodicu Kabiljo", objasnila nam je Vajrača.
Kako je istakla u nastavku, zahvaljujući njoj, porodica Kabiljo uspjela je pobjeći nacistima i doći u Izrael. Zejneba, koja je pomagala i drugim Jevrejima, proglašena je prvom muslimankom s titulom "Pravednika među narodima".
"Pedeset godina kasnije ponovo je izbio rat u Bosni. Tada je porodica Kabiljo našla način da Zejnebi uzvrati uslugu. Nju i njenu porodicu spasili su tako što su ih stavili na konvoj Jevreja koji su izlazili iz Sarajeva", otkrila je Vajrača.
Ono što je posebno fasciniralo kod ove priče je, tvrdi, činjenica da Zejneba možda ne bi preživjela taj rat da prije 50 godina sasvim slučajno nije učinila to dobro djelo. Upravo u tome krije se i pouka njenog filma.
"Napravila je to samo iz dobrote svoje duše, jer nije mogla da vidi kako ljude ubijaju bez razloga. I to joj se vratilo na tako ogroman način. Takve priče svi treba da znamo i da ih se sjećamo", poručila je rediteljica.
Film o prošlosti, u sadašnjosti, za budućnost
Iako je radnja filma smještena u 1941. te potom 1993. godinu, on je jednako važan za danas, ali i sutra, a rediteljica je istakla kako nikada ne znamo u kojem će nam se obliku naše dobro djelo vratiti.
"Ratovi se, nažalost, ponavljaju. Važno je, ako imamo izbor, hoćemo li u tim trenucima izabrati da se borimo samo za sebe ili ćemo ostati ljudi i pomoći nekome, nevažno jesu li oni 'naši' ili nisu. Ta ideja da smo svi toliko različiti i da se mrzimo, ja nemam to iskustvo. U biti, kad upoznaš ljude i sjednete jedni preko puta drugih, obično se sve svodi na kakvu vrstu muzike slušate. To je vrijednost ovog filma. Želim da Zejneba bude inspiracija da sutra možda napravimo ono što je i ona učinila", poručila je Vajrača.
Kako bi bio uspješno dočaran "duh prošlosti", film je sniman na nekim od najpoznatijih sarajevskih lokacija. Kadrovi u zatvorenom prostoru uglavnom su odrađeni u Svrzinoj kući, a potom su obuhvaćene i lokacije poput Kovača, Vratnika, Alifakovca i drugih sarajevskih mahala.
Osvrnula se rediteljica i na snimanje scene ispred Doma Oružanih snaga BiH: "Nacističke zastave bile su prvo što smo stavili toga dana na setu. Kada su ljudi prolazili bili su zbunjeni, pitali su šta se dešava. Ubrzo smo im objasnili da je riječ o filmu i da nije ništa aktuelno".
Film o nama, s našim ljudima
Unatoč složenosti i zahtjevnosti pojedinih scena, Sabina je otkrila da je atmosfera na setu bila odlična te da su svi super surađivali. Tome pridonosi činjenica i da je cijela ekipa filma, uključujući i glumce isključivo sa ovih prostora. O njenom filmu pisali su i svjetski mediji.
"Insistirala sam na tome da cijela ekipa filma, od glumaca do ljudi iza kamere, bude odavde, i da nikog ne dovodim iz Amerike. Bilo mi je važno da film koji je o BiH i o nama, napravimo mi", istakla je Sabina i dodala kako su na filmu radili izuzetno talentirana imena, a sve je počelo sa Kerimom Mašovićem i Kontraplan produkcijom s kojima se "upustila u avanturu".
Zejnebu Hardagu utjelovila je Helena Vuković, Rifku - Magadalena Živaljić Tadić, Bahru - Sanela Krsmanović Bistrivoda, a njihove muževe Adnan Hasković, Muhamed Hadžović i Frano Mašković. Tu je i negativac kojeg je odglumio Rijad Gvozden. Kasnije, stariju Zejnebu utjelovila je Emina Minka Muftić i njenu kćerku Snežana Vidović, a tu je i mnoštvo drugih glumaca i statista.
Direktor fotografije na filmu je Alen Alilović, montažer Saša Peševski, kostime i set radila je Adisa Vatreš Selimović, dok iza muzike za film stoji Merima Ključo. Sabini je u pomoć, kao producentica, priskočila i njena prijateljica Azra Isaković koja je svojevoljno došla u Sarajevo iz Los Angelesa.
Vajrača je u maju za svoj scenarij nagrađena iznosom od 40.000 dolara što je trebao biti novac za realizaciju projekta. Otkrila nam je kako to nije iznos koji je uspio sve pokriti. Finansijsku pomoć za film "Sevap/Mitzvah" pružili su joj i La Benevolencija te dijelom Ministarstvo.
"Svi su pretpostavili da je dovoljno, ali nažalost, film i vremena su takvi da nije bilo tako. Još uvijek se krpimo, ali zahvalna sam svima i duboko se nadam da ćemo uspjeti", rekla je.
Nakon što film izađe, Sabina se nada da ćemo ga već od naredne godine gledati na Sarajevo Film Festivalu. Kod našeg grada, kaže, naročito joj se sviđa njegov duh, a posebno joj je drago što će imati priliku pokazati kakvi talenti se kriju u Bosni i Hercegovini. Tako se prisjetila i detalja iz svoje mladosti.
Teške godine i borba za ostvarenje snova
Nakon što je kao 14-godišnjakinja izbjegla iz Banje Luke, Sabina je stigla u Zagreb gdje je godinu dana živjela bez roditelja. Spas je pronašla u pozorištu, a tek nakon što je stekla prijatelje i privikla se na novi život, sa mamom i bratom otišla je u Ameriku. Bio je to jedini način da ona i porodica prežive.
"Bile su to vrlo teške godine. One kada se čovjek kreira, kada saznaješ ko si i šta si. Ja nisam imala tu mogućnost jer sam morala vrlo brzo odrasti. Posao roditelja je da nas izvedu na pravi put, pa je majka mene i brata stavila na prvi avion. Došli smo u Ameriku kao jedna od prvih bosanskih porodica. Bio je to kulturni šok. Tamo me ništa nije privlačilo. To nije bio moj san", istakla je.
Kako je rekla, rat je bio taj koji je otjerao u daleke krajeve, a najbolnija je bila činjenica da se nema gdje vratiti.
Danas Sabina živi u Los Angelesu, gdje se prije šest godina preselila iz New Yorka. Kaže, još kao 8-godišnjakinja znala je čime se želi baviti, a danas voljela bi kada bi svi mladi ustrajali u svojim snovima.
"U mojoj porodici nije bilo profesionalnih umjetnika i tada me niko nije shvatao ozbiljno. Međutim, sebi sam to zacrtala i trudila sam se ne skrenuti s puta. Ljudi misle da je suludo i da su to ružičaste naočale Amerike, ali ni gore nije jednostavno ostvariti svoje snove. Možda ti treba pola života da dođeš do te tačke, ali ako si uporan možeš da uspiješ", rekla je.
Za kraj, osvrnula se i na svoju rodnu zemlju, a za koju kaže da je, iako u teškom stanju - od ekonomskih problema do korupcije, i dalje prepuna nade i skrivenih ljepota.
"Ne čudi me što mladi žele ići odavde, pogotovo oni ambiciozni i puni snova. Ali mislim da ovdje ima nade. BiH je proživjela puno ratova i kriza tokom svoje historije, i ma koliko ova vremena izgledala preteška, kad tad će se okrenuti na bolje. Ova zemlja je puna potencijala, od prelijepe prirode, do ljudi koji uprkos svemu još uvijek u sebi nose nagon za sevapom i merhametom, što je predivno. Tu su i naši mladi čiji je talent neizmjeran. Baš oni su tu da promijene svijet i sve što trebamo je da ih podržimo u njihovim snovima", istakla je Sabina.
To ne košta ništa, istakla je, pa zaključila: "Ko zna ko od njih će se na kraju pokazati kao promjena koju svi željno iščekujemo. Mi smo svi puno moćniji nego što mislimo da jesmo. I ne smijemo dati nikome i ničemu da nas ubije u pojam".
