Emina Dervišević je dobitnica međunarodne nagrade za istraživanje i doktorica sudske medicine
Odluka o sudskoj medicini bila je isključivo njena, a uslijedila je nakon trogodišnjeg rada u porodičnoj medicini, nakon čega se 2017. godine prijavila na konkurs Medicinskog fakulteta. Na sudsku medicinu se odlučila zbog specifičnosti i obimnosti te što je ne može svako raditi.
U razgovoru za Klix.ba Dervišević kaže da je njen put bio protkan sponom trnja i ruža, kada je htjela rezultate terapijskog protokola da vidi na papiru, da zna statističku vrijednost i u konačnici dođe do zaključka da li je taj protokol zadovoljavajući.
"Upisala sam doktorski studij i počela da živim nauku. Sreća je neopisiva kada dođete do rezultata nakon sprovedenog istraživanja, ali naravno uloženog truda i timskog rada, poteškoća, manjka materijala, bude mnogo", kaže Dervišević.
Ističe da su mladi danas na raskrsnici te da izbor ima svako, ali da nije svaki izbor pravi. U svemu tome naglašava da je bitno vjerovati da spoznajom šta ne želi neko, može lutati, ali da će doći do onoga šta želi.
"Mladi moraju sanjati i imati cilj, a da bi dosanjali i ostvareni bili, moramo imati sredstva. Spoznaja o nečemu mora biti dostupna mladima, kao ključni kriterij za životni izbor. Mladi naučnici nisu sujetni, jer znanje je moć i u znanju je moć, pa moć i znači 'Želim znanje dati', a najbolji put je kroz nauku i istraživanje. Univerziteti, fakulteti, škole, kroz međunarodne projekte, konferencije, simpoziume laboratorije, ordinacije, sale, čine institucije znanja", dodaje naša sagovornica.
Na pitanje gdje je nauka u Bosni i Hercegovini, naša sagovornica kaže da je na jako niskoj razini gdje svjetski priznati naučnici hodaju ulicama, ali da toga nismo ni svjesni. Istraživanja koja se provode, kako kaže, su veoma skupa te je strašna naša realnost da naučnici nemaju adekvatnu finansijsku podršku te da moraju raditi više poslova da bi mogli ulagati u istraživanja iz ličnog novčanika.
"E to se u stranim zemljama ne dešava, tako da nismo svjesni koliko je teško ovdje postići kvalitetan rezultat priznat u svijetu. Postoje Javni pozivi od kantonalnih i Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, ali resursi su ti koji moraju biti dostupni uvijek kada se rađaju velike ideje prenesene na papir, a ne jednom u toku akademske godine", izjavila je Dervišević.
Ipak, ostala je u Bosni i Hercegovini gdje živi svaki trenutak života ispunjavajući sebe uz tim kolega i kolegica koji zajedničkim snagama grade put mladih u nauci jer smatra da još uvijek postoje oni kojima istraživanja znače mnogo više od ispunjavanja uslova za akademsko napredovanje.
"Struka koju sam odabrala je sudska medicina i nauka koju sam odabrala su bazična eksperimentalna istraživanja koja će pomoći sudskoj medicini, su presudili da su mi državljanstvo i CIPS statični", zaključila je Dervišević.
Naša sagovornica je povodom Svjetskog dana nauke napisala i pismo nauci koje objavljujemo u prilogu teksta.
Pišem ovo kratko pismo kao doktor medicinskih nauka, smatrajući da je važno voljeti, ali je važnije živjeti ljubav, tako da nije važno koliko volimo nauku, koliko je važnije da živimo to što radimo.
Svjetski dan nauke se slavi svakog 10. novembra, još od 1999. godine. Osnovni cilj rođendana je osvješćivanje nauke i spona sa društvom. Društvo je već uveliko povezano sa naukom, samo to ne shvatamo i odbijamo da poslušamo sve što nam nauka govori.
Naučnici koriste jezik nauke kroz metodologiju u istraživanju kako bi doprinijeli znanju, a sve počinje od eksperimentalnih istraživanja koja su bazična u prirodnim naukama. Zato se opravdano smatra da je nakon uvođenja eksperimentalnih istraživanja počeo razvoj modernih nauka.
A počelo je davno..
Jedno od značajnih otkrića koje se dogodilo u laboratoriji fiziologa Đaje, desilo se, prema riječima profesora Vajsa (fiziolog na Medicinskom fakultetu, Oklahoma City), sasvim slučajno, 1930.godine.
„U laboratoriji profesora Đaje, pri eksperimentima s hipotermijom, pacovi su hlađeni u frižideru tako što su stavljani u staklene tegle začepljene perforiranim plutanim zapušačima. Međutim, novi uposlenik- laborant je slučajno začepio tegle neperforiranim zapušačima (uzeo ih je iz pogrešne latice) i pacove stavio u frižider. Životinje su brzo kolabirale i asistent je, smatrajući da su mrtve, naredio da se bace u kantu za uginule životinje, a naružio je nepažljivog laboranta. Kada je spremačica poslijepodne uzela da iznese mrtve životinje iz kante, začudila se ugledavši nekoliko živih pacova. Bili su to oni koji su hlađeni u teglama začepljenim neperforiranim zapušcima. Nakon te opservacije, profesor je postavio hipotezu da je hipoksija dovela do brzog dubokog pada tjelesne temperature, zbog manjka kiseonika. Tumačenje tog nalaza bilo je da organizam homeotermne životinje pri manjku kiseonika u toku rashlađivanja ne pruža uobičajeni “termoregulacioni otpor” pa se ne nagomilavaju metaboliččki produkti.“
I prvi sintetski lijek hloral hidrat-hipnotik je rezultat eksperimenta 1832.godine, a 37 godina kasnije je uveden u kliničku praksu. Potom otkrića insulina, penicilina, kalijum-bromida, litijuma, mefenezina, LSD-25, meprobamata, hlordiazepoksida, hlorpromazina, imipramina i sildenafila i niza drugih otkrića koja su značila prekretnicu i život. Slučaj ili serendipidnost (“tražiš jedno, nađeš drugo”) su faktori koji doprinose mnogim otkrićima, ali je u taj proces uvijek uključeno znanje i iskustvo, faktori koji omogućavaju osobama da prepoznaju odgovarajući nalaz. Johann Wolfgang Goethe je o tome pisao ovako: “Otkriće zahtjeva sreću, invenciju, intelekt—ali samo, jedno bez drugoga, nije za to dovoljno”
Previše je otkrića koji bi stali na jednu stranicu rođendanske čestitke. Bitno je da je počelo i da nastavlja da traje...
Svi mi koji živimo nauku, sretan nam danas rođendan!!!
Lana Stanišić: Imam dovoljno posla na sebi da bi me pogađali komentari anonimnih dušebrižnika
