Kemal nakon Kemala ili čelična vladavina Erdogana: Turska na historijskoj političkoj raskrsnici

Pored izbora novog saziva parlamenta tačnije Velike narodne skupštine koja broji 600 zastupnika, Turci će na ovim izborima birati i novog predsjednika koji će predvoditi državu u narednih pet godina.

Uzevši u obzir da je Turska posljednjim reformama 2018. godine značajne ovlasti kroz predsjednički sistem dala upravo predsjedniku, ne čudi kako su upravo ovi izbori u fokusu brojnih svjetskih medija, ali i domaće javnosti koja je izuzetno podijeljena uoči historijskih izbora.

Aktuelni predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan svoju kandidaturu za predsjednika najavio je još prošle godine tokom velikog kongresa vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) u Izmiru gdje je samouvjereno, pred brojnim zvanicama, poručio kako želi novi mandat.

"Sada to najavljujem Bit ću kandidat na predsjedničkim izborima u Turskoj. Nama je svejedno ko će biti s druge strane na izborima. Ušli smo u ovu bitku sa povjerenjem u sebe i u naš narod", rekao je tada Erdogan.

Za razliku od Erdogana za kojeg su svi očekivali da će objaviti svoju kandidaturu, opozicija je tokom 2022. godine, iako ujedinjena protiv Erdogana, bila još uvijek neodlučna oko samog kandidata koji bi trebao izaći na megdan aktuelnom predsjedniku.

Opozicioni savez koji je okupio šest stranaka, predvodila je Republikanska narodna partija na čelu sa Kemalom Kilicdarogluom. Pored ove partije, koaliciju ujedinjenu protiv Erdogana čine i Dobra partija (IYI), centristička Partija demokratije i napretka (DEVA), Partija budućnosti (GP), islamistička stranka Saadet te Demokratska stranka koja sebe definira kao desni centar.

Ukoliko se pogleda sastav turske šestorke, opozicije koja se ujedinila protiv turskog predsjednika, može se primijetiti kako se tu teško mogu naći zajedničke tačke. Stranke koje sebe opisuju kao "Kemalisti", sljedbenici politike utemeljitelja Republike Kemala Ataturka, teško da mogu imati mnogo zajedničkih sadržalaca sa strankama koje sebe opisuju kao islamističke.

Međutim, opozicija u Turskoj primijenila je uoči ovih izbora princip koji se često može vidjeti na evropskoj političkoj sceni posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na brojne razlike, činjenica da su ujedinjeni oko jednog neprijatelja dovoljna je za formiranje saveza. U Turskoj, opoziciji nije bilo teško pronaći neprijatelja. To su Recep Tayyip Erdogan i njegova AK partija.

Početkom marta, savez opozicionih stranaka saopćio je kako će se aktuelnom predsjedniku suprotstaviti lider Republikanske narodne partije Kemal Kilicdaroglu.

"Naš jedini cilj je da zemlju odvedemo u dane prosperiteta, mira i radosti", rekao je na velikom okupljanju Kemal Kilicdaroglu.

Erdogan u pohodu ka totalnoj dominaciji i slomu opozicije

Izbornu kampanju u Turskoj, kao i što se očekivalo, obilježile su brojne međusobne optužbe opozicije i vlasti, veliki predizborni skupovi, lažni snimci, ali i obračuni između stranačkih simpatizera koji su nekoliko puta rezultirali i ispaljivanjem metaka na prostorije stranaka.

Međutim, baš kao i na izborima u drugim državama, ono na što se treba fokusirati su i sami programi kandidata koji će ukrstiti koplja 14. maja. Kada se govori o aktuelnom predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu, teško da se može reći nešto što već toliko puta nije rečeno.

"Vječni" lider Turske se na brojnim funkcijama nalazi još od 2003. godine kada je započeo svoj mandat kao predsjednik vlade. Na ovoj funkciji nalazio se do 2014. godine nakon čega je preuzeo predsjedničku funkciju. U tom periodu, Turska je prošla kroz burne procese koji su značajno oblikovali njenu politiku, ali i politiku prvog čovjeka države.

Pokušaj državnog udara, obračuni sa opozicijom, novinarima i aktivistima, FETO pokretom, kurdskim pokretima na jugu države, ekonomska kriza i nevjerovatan pad lire, ali i teroristički napadi u Istanbulu i drugim gradovima. Možda ne direktno, ali svi ovi događaji, služili su Erdoganu i za jačanje vlasti i potvrđivanje njegove uloge kao neprikosnovenog lidera Turske.

Naravno, pored brojnih unutarpolitičkih događaja, Turska je u periodu vladavine Recepa Tayyipa Erdogana gradila i svoju ulogu kao značajnog vanjskopolitičkog faktora kako na Bliskom istoku, tako i na drugim područjima od interesa za ovu zemlju.

Vanjskopolitička uloga Turske naročito je došla do izražaja nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Dok je većina zapadnih zemalja nastojala politički i ekonomski izolirati Tursku, Recep Tayyip Erdogan i njegova vlada za sada uspijevaju održavati balans i ulogu posrednika između Istoka i Zapada. Turski predsjednik redovno je u kontaktu sa Vladimirom Putinom, ali i Volodimirom Zelenskim, Istanbul je bio mjesto susreta ukrajinske i ruske delegacije, a i za izvoz žitarica iz Ukrajine u velikoj mjeri u svom posredovanja pomogla je upravo i Turska.

Međutim, sve ono dobro i loše što se može vezati za vladavinu Recepa Tayyipa Erdogana stat će u jedan izborni dan 14. maja kada će se turski lider suočiti sa ozbiljnom prijetnjom ujedinjene opozicije, ali i brojnim domaćim problemima.

Problemi sa kojima se suočava Erdogan prije svega se tiču ekonomske situacije u Turskoj. Za razliku od perioda kada je turske ekonomija bilježila značajan rast i bila u samom svjetskom vrhu što se tiče tog pokazatelja, od 2014. godine Turska je počela bilježiti pad koji je na kraju rezultirao i ogromnim padom lire i nizom ekonomskih mjera na koje ekonomisti ne gledaju blagonaklono.

"Smanjenjem referentne stope na 8,5 posto sa 19 posto 2021. godine, vlasti su prošle godine podigle inflaciju na najviši nivo i to preko 85 posto. Posljednji put kada je godišnja inflacija dostigla zvanični cilj od pet posto bilo je 2011. godine", piše Reuters.

Upravo tokom ove predizborne kampanje, Erdogan, vjerovatno i sam svjestan situacije, najveću pažnju posvetio je upravo ekonomskim pitanjima.

Predsjednik Turske obećao je kako će inflaciju svesti na jednocifrenu cifru, potaknuti ekonomski rast te povećati prihode.

"Dogovorit ćemo povećanje minimalne plate za državne službenike tako da ona ne bude manja od minimalne plate javnih radnika. U julu će minimalna plata državnih službenika dostići 22.000 turskih lira", rekao je Erdogan.

Također, tokom svojih govora u kampanji, Erdogan je iskoristio priliku da istakne kako je Turska ekonomski nezavisna zemlja što neće biti slučaj ukoliko Kilicdaroglu osvoji predsjednički mandat.

"Nećemo moliti za novac od kamatara u Londonu kao što je to učinio gospodin Kemal. Nećemo ponovo predati našu ekonomiju Međunarodnom monetarnom fondu. Za 21 godinu, uveli smo najveće investicije u našu zemlju i realizovali projekte u svakoj od 81 pokrajine. Oslobodili smo se političke nestabilnosti, državnih udara, kriza i tutorstva. Nikada se nismo povinovali politici prepreka sa kojom smo se suočavali. Nikada nismo podlegli politici sabotaža sa kojima smo se suočavali. Kemal Kilicdaroglu može razgovarati sa lihvarima u Londonu kada god poželi, ali će izgubiti ove izbore", rekao je Erdogan na jednom od skupova.

Naravno, vrhunac predizborne kampanje turskog predsjednika bio je skup u Istanbulu gdje je okupio više od milion i 700 hiljada građana.

"Istanbul je Turska. Zajedno s vama ćemo izgraditi Tursku. Ako Istanbul na izborima kaže 'da', to je kraj opoziciji. Nacionalni dohodak smo povećali tri puta za 21 godinu. Izgradili smo 10,5 miliona kuća i obezbijedili domove za naše porodice. Ne samo da ćemo povećati plate naših državnih službenika već ćemo povećati i socijalnu pomoć", poručio je Erdogan.

Hoće li Kemal Kilicdaroglu predstavljati noćnu moru za Erdogana?

Za razliku od Erdogana koji je u posljednjim decenijama kroz svoju vladavinu uspio izgraditi sistem koji apsolutno i u svakom momentu služi njemu u korist, turska opozicija se upravo zbog toga suočava sa nizom problema. Brojne cenzure, pritvaranja zvaničnika, optužbe za saradnju sa terorističkim skupinama, samo su dio političkog folklora sa kojim su se članovi opozicije nosili u proteklim godinama.

Međutim, nakon imenovanja Kemala Kilicdaroglua kao kandidata opozicije za predsjednika, ankete i analize su pokazale kako će lider Republikanske narodne partije predstavljati veliku glavobolju za Erdogana.

U svojoj izbornoj kampanji, Kilicdaroglu je naročito potencirao pitanje ujedinjavanja turskog društva. Svjestan animoziteta između Erdogana i AK partije sa jedne strane te simpatizera opozicije i etničkih manjina sa druge strane, Kilicdaroglu, inače ekonomista po struci, svoju kampanju posvetio je upravo priči o pomirenju.

"Ako budem izabran, pretvorit ću Tursku u raj u kojem svi žive u miru. Napustit ćemo predsjednički sistem koji je Erdogan uveo 2018. godine. Ljudi su na strani promjena i naši birači će biti uporni", rekao je Kilicdaroglu na jednom od skupova.

Tokom svoje kampanje, ali i općenito tokom političke karijere, Kilicdaroglu je gradio imidž izuzetno smirenog čovjeka koji je zbog toga sposoban pomiriti stavove brojnih skupina koje imaju sukobljena mišljenja. Upravo su mir, pomirenje i približavanje turskog društva bili i osnova vođenja predsjedničke kampanje Kilicdaroglua.

"Mladi žele demokratiju. Ne žele politiku zbog koje će im policija ujutro pokucati na vrata jer su objavili nešto na Twitteru. Govorim mladim ljudima da me mogu slobodno kritikovati. Borit ću se da im osiguram ovo pravo. Ja idem svojim putem bez obzira na to šta o tome misle Erdogan I njegovi partneri. Ne mogu me skloniti. Ne mogu me uplašiti. Dao sam obećanje naciji", poručio je Kilicdaroglu.

Kada je riječ o ekonomiji, Kilicdaroglu je sredinom aprila objavio niz mjera koje se tiču podsticanja rasta ekonomije u Turskoj.

"Turska ne može rasti i biti prosperitetna bez proizvodnje proizvoda visoke vrijednosti. Prije svega, napravit ćemo specijalne ekonomske zone. Uspostavit ćemo devet specijalnih ekonomskih zona, 17 poljoprivrednih centara i 50 baza za proizvodnju koje će utjecati na rast i razvoj naših regija. Tokom mandata, započet ću investicije od 123 milijarde dolara dok će one u narednih 10 godina iznositi 300 milijardi dolara. Omogućit ćemo i uspostavljanje 2,5 miliona novih radnih mjesta, a stopa nezaposlenosti u prvih pet godina past će ispod pet posto", rekao je Kilicdaroglu.

Pored velike podrške mladih osoba i simpatizera opozicije, ono što bi Kilicdarogluu moglo donijeti prednost u odnosu na Erdogana jesu i glasovi Kurda u Turskoj. Odnos AK Partije, Recepa Tayyipa Erdogana i kurdskih stanovnika već godinama predstavlja veliki problem, a sve je eskaliralo činjenicom kako su kurdske organizacije PKK i YPG proglašene terorističkim.

Upravo zbog toga, Kilicdaroglu je tokom svoje kampanje pažnju posvetio i kurdskim glasačima koji su još uvijek neodlučni kada je riječ o tome koga zaokružiti na predsjedničkim izborima u ovoj državi.

"Milioni Kurda se tretiraju kao teroristi. Kada god govorimo o izborima, kada god Predsjednička palata osjeti da bi mogla izgubiti izbore, počinje kolektivna stigma i negativan tretman prema Kurdima. To je sramotno", rekao je Kilicdaroglu.

U obraćanju naciji tokom predizborne kampanje, Kilicdaroglu je saopćio kako ima i alevitsko porijeklo te je pozvao sve one obespravljene da glasaju za njega kako bi promijenili stvari iz temelja.

"Dragi moji, ja sam Alevit. Ja sam musliman. Bog mi je dao život i nisam grešan. Naši identiteti su ono što nas čini onim što jesmo", rekao je Kilicdaroglu, a mnogi su njegovo priznanje da ima alevitsko porijeklo nazvali izuzetno hrabrim potezom.

Ankete najavljuju promjene

Uzevši u obzir atmosferu uoči izbora i unutarpolitičku situaciju u Turskoj i ne čudi zašto su ovi izbori proglašeni vjerovatno najvažnijim u posljednjih nekoliko decenija. Ulog je ogroman, moć također, a ankete pokazuju kako će i Erdogan i Kilicdaroglu biti poprilično izjednačeni u nedjelju na izborima.

Prema pisanju Reutersa, pozivajući se na istraživački centar Konda, aktuelni predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan ima podršku 43,7 posto građana ove države dok lider opozicije Kemal Kilicdaroglu uživa povjerenje oko 49 posto stanovnika.

Iako ni Erdogan ni Kilicadaroglu nemaju "magičnih" 51 posto koji su potrebni za pobjedu u prvom krugu, analitičari ističu kako bi povlačenje Muharrema Incea iz predsjedničke utrke moglo doprinijeti dodatnom okrupnjavanju opozicije uoči izbora.

Naravno, ukoliko se analizira politički sistem Turske ankete i ne moraju biti u potpunosti relevantan pokazatelj realnog stanja na političkoj sceni.

Međutim, evidentno je kako opozicija u Turskoj djeluje ozbiljnije nego ikada, a da je Kemal Kilicdaroglu tokom kampanje uspio pridobiti podršku brojnih mladih ljudi, ali i onih koji su jednostavno nezadovoljni načinom na koji Erdogan nastavlja voditi svoju politiku.

Bez obzira na rezultate, ovogodišnji izbori u Turskoj predstavljat će prekretnicu za ovu državu. Nastavak Erdoganove dominacije ili promjene koje bi mogle dovesti i do potpuno transformacije lica turske politike kako na vanjskom tako i na unutarnjem planu.

Odgovor na ovo pitanje, bit će poznat u prvom odnosno u drugom krugu izbora ukoliko do njega i dođe. U svakom slučaju, politički spektakl je i više nego zagarantovan.