Viđao sam ga često kako pješaći prema faksu i nakamo duž Ferhadije. Javna osoba, lik s TV-a...Znao sam ko je. Djelovao je usamljeno zamišljeno. To je valjda usud profesora, da bude uvijek sam u svojoj intelektualnoj visini. Nekako mi je žao, nedostaje mi taj čovjek, kao sugrađanin, kao osoba s kojom sam osjećao nekakvu povezanost. Počeli smo se pozdravljati, kao poznanici, poslije kao stari znanci. Sarajevo je praznije, pustije za jednog dobrog čovjeka.