Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!
Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st'jene,
Gdje-no soko sokoliće leže,
Gdjeno zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.
Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom suncu trake
l sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, Bošnjače! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku
Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana
Kroz nekolko godinica dana.
Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: Jošte Bošnjak živi;
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se zemlja oko sunca kreće.
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg mi svjeta! nema petnaest ljeta,
Kad u našoj zemlji ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja pa do Brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
Safvet beg Bašagić, “Bošnjaku”, (2.VII.1891.)