Bošnjacima se tako u vojskama Poljske, Pruske, Bavarske, Danske i Austro-Ugarske između 17. i 20. stoljeća nazivaju odredi konjanika-kopljanika (lancera), odnosno odredi lakih konjičkih pukovnija, takozvanih husara. To je "bila tradicionalna taktika antičkih Germana, odnosno gotskih ratnika u borbama i sukobima s armijama Rimske imperije".
Kako u svom djelu piše Johann David von Dzingel, za odrede Bošnjaka u pruskoj vojsci za vrijeme kralja Fridriha Velikog u 18. stoljeću se pouzdano zna da su bili "djelimično bosanskog porijekla, a da su svi isključivo bili vjernici, muslimani".
U jednoj drugoj starijoj njemačkoj enciklopediji (Lajpcig, 1824.) navodi se, pored ostalog, da su Bošnjaci nosili uske čakšire, laganu kožnu obuću i tijesne jeleke, kako bi se u trku mogli lakše baciti na konja.
Bošnjačka divizija imala je garnizon u gradu Koege, 30 kilometara udaljenom od Kopenhagena, i mirno je živjela. Godine 1808. kralj Frederik VI promijenio je ime Šeste bošnjačke divizije u diviziju "Uhlan" i dao im manje egzotične uniforme.
Gente ukazuje da je časnički kor bio sastavljen na ovaj način: Pukovnik Mazani pl. Slavedin, major Zihlinski, ađutant Černjita.
Satnici: Serkiz (Bošnjak), Aleksander (Bošnjak), Ivan Bosniak (Bošnjak), pl. Gordon, Jan Skoric (Skoryc).
Štapski satnici: pl. Pjetrovski (Pietrowski), pl. Rab (Raab), poručnik Kepski. Poručnici: Alija (Bošnjak), Petar Bosniak (Bošnjak), Teodor de Morica (Bošnjak), Georjevo (Bošnjak), Panagoti (Panagotti, Bošnjak)...