U bunama i ratovima nježna je ruka intelektualca naviklog da u ruci drži pero i olovku, ne ali i da podnosi neimaštinu, glad, hladnoću, mraz ili sirotinjski način života. Ne, on mora uvijek da je "uz vatru", "bliže vatri" jer je nekako udobnije, sigurnije. I tek onda sa toplog mjesta i sigurne udaljenosti, prepuštajući nečovječne oblike života onima kojima je život i sudbina tako odredila, slanje poruka i objašnjenje funkcionisanja svijeta, u njihovim očima dobivaju smisao..