@Fa'izah. Ako zamislimo ljubav i mrznju kao dva pravca koja idu razlicitim smjerovima, devijacija oba cuvstva, da ne kazem osjecaja, nuzno ce dovesti do savijanja (devijacije) oba pravca. Vremenom, a nastavljajuci se savijati, neminovno ce doci do doticaja obje pojave.
@thea. Ljubav moze biti tolika, da preraste u mrznju. Oprosti na mozebitnom nezgodnom poređenju, ali komunizam i nacizam. Dva, u potpunosti suprotna pokreta, ali su u naravi isti.
@KrkanRomantik. Ja govorim o matematičkom slijedu ljubavi i mržnje. Jamačno si čuo i ranije; ubistvo iz ljubavi, mržnje, strasti. Slazem se da postoji više stepena mržnje i ljubavi, međutim, korijen i jednog i drugog, u biti je isti, a to nalazi potvrdu, osim u matematičkom dokazu, i u frojdovskim teorijama. Primjer: stani na prugu i okreni se, te pogledaj niz šine. Primjetit žeš da se u daljini te iste šine, spajaju. To je privid beskonačnosti i matematički dokaziv.
@KrkanRomantik. Svakako. Ali svaka mrznja je potekla iz ljubavi. Ne ljubavi kojoj smo svjedoci na filmovina i subjektivnom osjecaju, nego ljubavi i mrznje kao specifikuma. Naravno, ako ides tracnicama, one se nijada nece sastati, ali u perspektivi da, bez obzira na nivo mrznje.
@KrkanRomantik. Ne. Govorim o osjecajima koji imaju ishodiste u istom nagonu. Majka i dijete su subjektivan osjecsj i samim tim nepodesni kao primjer i ne mogu se uzeti kao etalon
@KrkanRomantik. Izvini sto ne mogu brze odgovarati, imam nekog posla. Nadam se da uvazavas opravdanje. Ti jesi u pravu sa ljudske, odnosno sa subjektivne strane. Međutim, dotakli smo se teme; Tanka je granica itd. U toj raspravi, ako želimo daq je održimo, nema mjesta subjektivnoj strani. Za ovu raspravu, ili sad vec dijalog, nije bitno šta mi volimo, ili mrzimo i šta, u kontekstu toga, osjećamo. Ako krenemo od primarnih nagona i prvobitne ljudske zajednice...
... Nagon za produženjem vrste je osnovni instinkt ljudske jedinke. Dakle, prvobitno je bilo primarno prenijeti svoje gene dalje i taj nagon je još uvijek najjači. Prilikom takvog prvotnog organizovanja ljudske zajednice, evolucijom, pojedini članovi su više voljeli, ili više nagonski osjećali da bi bilo bolje produžiti vrstu sa određenom jedinkom u zajednici, nego sa nekom drugom, proces je naravno i obrnut. Tu dolazi do razvijanja prvih empatijskih osjećaja...
... s druge strane, također evolucijom, to razvijanja tih osjećaja dolazi i kod drugih jedinki, koji 'pravom jačeg' prisvajaju prethodnikov objekat zudnje. Proces je, naravno, i obrnut, te dolati do stvaranja prvih osjećaja mržnje i prema otimaču, kao i prema objektu požude. I opet se u kortexu stvaraju novi centri, koji su odgovorni za dalju evoluciju. Iz toga proizilazi da su oba ova osjećaja nastala na istom izvoru. Iz toga proizilazi da se ova dva osjećaja...
... u konačnici, odnosno prapočetku, dodiruju, odnosno prepliću kao neodvojivi jedan od drugog. To je i matematički i psihoanalitički dokazano. U tom kontekstu nema mjesta subjektivnim osjećajima majke, djeteta, dede, momka, djevojke itd. jer su oni uvjetovani mnogim vanjskim faktorima.
Izvini zbog dužine posta. Ovo nije mjesto za širu elaboraciju
@KrkanRomantik. Iskren da budem, nije ni moje područje. Sjećam se mal sa faxa, i negdje sam se dokopao Freudove psihoanalize i časovima dVokolice, kratio sam vrijeme svjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim stanjima. Naravno da ne zamjeram. I ja uživam i baš mi je žao što nemam više vremena da se u potpunosti posvetim, jer si vrhunski diskutant.