MILICA PRALICA- Kada su naše komšije, čija imena nisu kao naša, počeli da se vraćaju moji roditelji su razgovarali sa njima, pozdravljali ih i to mi se nije sviđalo. Svoje roditelje tada sam vidjela kao izdajnike – pošto su nas u školi učili kako su oni sa takvim imenima naši neprijatelji.
...Sjećam se da u mom razredu nije bilo povratnika, bilo je onih iz mješovitih brakova i izbjeglica. Povratnici su uglavnom išli u popodneve smjene. Djeca iz mješovitih brakova morala su da dokazuju lojalnost i da nisu naši neprijatelji, jer su tako jedino mogli biti prihvaćeni. Ovi što su bili izbjeglice takođe nisu bili pošteđeni. Njih su provocirali jer nisu pravi Srbi,
... jer žive u tuđim kućama, a neki u nekim jadnim od cigle bez fasade, čiji su prozori na drugom spratu ili potkrovlju bili pokriveni ceradom i jer su čudno govorili… Govorim o nama - djeci koja su tada bila uzrasta drugog razreda osnovne škole i da se sve ovo događa početkom dvijehiljaditih. Sada, kada se toga sjetim to je za tu djecu predstavljao najgori dio života
Prikaži sve komentare (95)