Fabrika kojoj se niti sirovina, a niti kupac ne nalaze u Evropi, nema baš neku blistavu budućnost. Koksara je samo ovdje , jer u ovoj državi može da truje narod kao što to rade u nekim Afričkim zemljama. Prije rata je makar zaradu ubirala država, pa je to bilo za opće dobro, a sada neki Indijac u Londonu kupi kajmak. Tehnologija je stara, koksara grije peć i ništa ne proizvodi duže vrijeme ( ako se ugasi peć više se nikada neće upaliti). Samo u našoj državi, fabrike koje imaju oba osnova za dobar rad propadaju. Namještaj se uvozi iz Italije, so iz Austrije, hrana iz Srbije i Hrvatske itd. Radnici koksare su svejedno pred penziju (prosječna starost 55 godina) i svake godine ih je sve manje, tako da ih nije više 1000!