Vidim radujete se, ali meni je ovo tužno. Zar ovo sve što smo uspjeli uraditi za 20 godina, da neko jede biftek od 100 KM u sarajevskom restoranu, a penzionerima (bivšim nastavnicima, odgajateljima i uglednim građanima) pravimo javne kuhinje? I to je naš ponos? Tako peremo obraz od neuspjeha?